Politika
Crnogorski studenti rijetko pokretači društvenih i političkih promjena
Zbog duboko ukorijenjenih društvenih navika i prihvatanja postojećeg sistema, crnogorski studenti se rijetko pojavljuju kao pokretači šireg društvenog aktivizma, dok najprogresivniji odlaze u inostranstvo.
Crnogorski studenti rijetko su pokretači širih društvenih i političkih promjena zbog duboko ukorijenjenih društvenih navika i prihvatanja postojećeg sistema. Mladi često bolju budućnost traže kroz partijski klijentelizam, dok najprogresivniji napuštaju zemlju i nastavljaju školovanje u inostranstvu.
Obrazovni sistem doprinosi ovom stanju jer ne podstiče dovoljno kritičko mišljenje, inicijativu i društvenu odgovornost, već uči mlade da se prilagode postojećem sistemu.
Među značajnijim primjerima studentskog aktivizma u Crnoj Gori su protesti iz novembra 2011. godine, kada su studenti tražili bolje uslove studiranja, i neformalna grupa “Kamo śutra?”, koja je nakon tragedije na Cetinju 1. januara 2025. organizovala proteste i blokade širom zemlje.
Filip P. Jovanovski, komunikolog i saradnik na Univerzitetu “Donja Gorica”, ocijenio je da Crna Gora ima dugu istoriju borbenosti u ratovima, ali slabiju tradiciju unutrašnjeg aktivističkog organizovanja za građansku i demokratsku transformaciju. On je rekao:
“Međutim, možemo očekivati da će uspjeh studentskog pokreta u Srbiji prije ili kasnije imati svoju refleksiju u regionu, pa i šire. Premda trenutni uslovi u Crnoj Gori ne pogoduju sličnom scenariju, naročito u kontekstu potrebe za institucionalnom stabilnošću pred ulazak u EU, govorimo o lekciji na duže staze.”
Programski direktor Centra za građansko obrazovanje Petar Đukanović istakao je da su mladi često nezadovoljni stanjem u društvu, ali ne vjeruju da mogu nešto promijeniti. On je rekao:
“Umjesto kritičkog mišljenja, inicijative i građanske odgovornosti, cijeni se poslušnost, prilagođavanje i politička podobnost. Mladima se šalje poruka da je pametnije ‘ne zamjerati se’, gledati svoja posla i tražiti individualne prečice nego pokušavati mijenjati sistem.”
Đukanović je dodao da je jedan od najpogubnijih efekata društvenog ambijenta to što mlade uči kako da se snađu u lošem sistemu, umjesto da ga mijenjaju.
Pisac Nikola Nikolić smatra da je to dijelom i stvar mentaliteta, navodeći:
“Dok su ‘68. godine studenti u Beogradu i Zagrebu ozbiljno uzdrmali elitu, u Titogradu su se zadovoljili sitnim ustupcima, pa se uhvatili u kolo i zapjevali ‘Oj svijetla majska zoro’, kao da su izvojevali nekakvu epsku pobjedu.”
Rediteljka Hana Rastoder, članica neformalne grupe “Kamo śutra?”, kazala je da je mala sredina otežavajuća okolnost za pokretanje društvenih promjena i da na crnogorskoj političkoj sceni još nije prisutna opcija koja uliva povjerenje stručnjom i integritetom. Dodala je:
“Do tada, na nama, građanima, je da postavimo standarde, da se bunimo za sve što ne valja.”
Jovanovski je ocijenio da konformizmu i pasivnosti mladih doprinosi klasični model nastave koji se zasniva na memorisanju teorijskih podataka, bez povezivanja sa stvarnim životom i osjećanjima mladih. On je rekao:
“Kada mlade osobe opteretimo gomilom monotonih definicija i formula, bez senzibiliteta za njihova osjećanja i potrebe, onda obrazovanje ne može postati katalizator društvenih promjena.”
Đukanović je istakao da univerzitet treba biti prostor razvoja kritičkog mišljenja i građanske odgovornosti, ali da nastavni pristupi često nisu interaktivni i ne podstiču aktivno učešće studenata. Takođe je naglasio da akademska zajednica treba biti više angažovana u javnim debatama o društvenim problemima.
“Nažalost, nastavni pristupi i dalje su često tradicionalni, nedovoljno interaktivni i slabo podstiču aktivno učešće studenata, njihovu radoznalost i sposobnost da stečeno znanje koriste za razumijevanje i mijenjanje društva.”