Društvo traži opravdanje umjesto odgovornosti za femicid

Nakon ubistava, javnost često traži odgovore u ponašanju žrtve, umjesto u postupcima počinioca. Tražeći krivicu u postupcima ubijene žene, pokušavamo da sačuvamo uvjerenje da se nama takvo nasilje ne bi moglo dogoditi.

Pitanja poput "Zašto je ubio? Je li htjela da ga ostavi? Je li ga varala? Je li otišla iz kuće pa se vraćala?" se mijenjaju, ali jedno se gotovo uvijek ponavlja - "zbog čega?" Odgovor je često jednostavan - jer je žena.

U Baru je ove sedmice muškarac, kako se sumnja, pucao u svoju partnerku, a potom sebi oduzeo život, nakon čega je ona preminula od zadobijenih povreda. Iako je još jedna žena u Crnoj Gori ubijena iz muške ruke "okićene" oružjem, fokus nije na dostupnosti oružja, već na tome "šta je žena napravila". Pošto je počinilac izvršio samoubistvo, slučaj se često zatvara bez dublje analize.

Važno je koja pitanja postavljamo, jer jedni pozivaju na odgovornost i promišljanje o uzrocima, dok drugi traže opravdanje za najbrutalniji čin nasilja.

Američka književnica i feministkinja Rebeka Solnit u eseju "Najduži rat" upozorava da se nasilje nad ženama ne može razumjeti isključivo kroz pojedinačne slučajeve, već kao širi obrazac nasilja povezan s neravnopravnom raspodjelom moći između muškaraca i žena.

Ona ističe da nazivajući ubistvo žene "porodičnom tragedijom" umanjujemo odgovornost počinioca i pretvaramo zločin u nesreću koja je podjednako zadesila sve učesnike.

Femicid nije nenadan čin, već krajnja posljedica nasilja kojem prethode kontrola, prijetnje i ponižavanje, a društvo često toleriše rodne stereotipe i prebacuje odgovornost na žrtve. Pasivnost institucija i izostanak adekvatne zaštite dovode do tragičnih posljedica.

U socijalnoj psihologiji postoji fenomen "vjerovanja u pravedan svijet", prema kojem ljudi žele vjerovati da svako dobija ono što zaslužuje. To vodi ka traženju razloga u ponašanju žrtve, umjesto da se prihvati da odgovornost leži u počiniocu.

Rebeka Čilović, izvršna direktorica NVO "Poligon za žensku izuzetnost - Sofija", kaže da pitanje "zašto je čovjek ubio ženu" često služi da se odgovornost prebaci sa počinioca na žrtvu. "Nije to pitanje postavljeno iz užasa pred zločinom. Ne. Ono je tu da abolira mušku prirodu. Jer, zaboga, mora da mu je nešto skrivila, navela ga, obmanula, isprovocirala. U tom jednom pitanju krije se sva naša kolektivna trauma i odbijanje da prihvatimo ženu kao ravnopravnog subjekta u ovom društvu", kaže Čilović.

Norveški kriminolog Nils Kristi je još 1986. pisao o "idealnoj žrtvi", ukazujući da društvo ne priznaje svima podjednako status žrtve, već saosjećanje i osudu daje onima koji se uklapaju u predstavu o nevinosti i besprekornom ponašanju.

Čilović upozorava da se od žene očekuje da bude ili besprekorna žrtva ili da prihvati dio krivice za nasilje. "A on? On je u toj matrici samo ‘lud’, jer zaboga, ko bi normalan dobru ženu ubio", dodaje.

Ona ističe da društvo često poziva na očuvanje porodice, dok od žene traži da ćuti i trpi nasilje, što je duboko ukorijenjeno u patrijarhalnim obrascima.

"Budi tuđa večera, budi njegova žena, budi njihova majka, i na kraju budi ona ‘dobra žena’ koja ćuti i guta. Što više istrpiš, to ti veća krila rastu, al’ samo na goblenu", kaže Čilović.

Takođe, odluka žene da napusti nasilnika često se doživljava kao izdaja porodice i tradicije, a žene koje se suprotstave tim očekivanjima bivaju označene kao one koje su narušile čast.

"Kriva kad se drzne da shvati i prizna da je žrtva. Dužna svaki euro od sopstvene plate, jer novčanik je kod domaćina", ističe Čilović.

Ona smatra da borba protiv nasilja mora uključivati promjenu duboko ukorijenjenih društvenih stavova, jer samo zakoni nisu dovoljni ako žene nemaju stvarnu zaštitu.

"Femicid je uvijek propust sistema, ogledalo društva i završni čin koji ogoljava mržnju prema ženama", naglašava.

Korijene problema vidi u odgoju dječaka i društvenim porukama koje im daju osjećaj prava na kontrolu nad partnerkom.

Čilović izražava zabrinutost zbog rastuće ravnodušnosti društva prema femicidu i pita da li smo kao društvo preduzeli nešto značajno da se problem riješi.

"Saosjećanje je nestabilna emocija. Mora se pretočiti u djelovanje ili će uvenuti", citira Suzan Sontag i poziva na suočavanje sa nasiljem koje svakodnevno osuđujemo, ali često ne razumijemo njegove uzroke.

Zaključuje da je važno da društvo prestane tražiti krivicu u žrtvama i preuzme odgovornost za prevenciju i zaštitu žena od nasilja.