Društvo
Zašto mozak traži da skrolujemo bez prestanka: Dopamin i zamor od kratkih videa
Kratki videi na društvenim mrežama poput TikToka i Instagrama stimulišu mozak dopaminom, što nas tjera da nastavimo da gledamo, iako nas to umara i može smanjiti zadovoljstvo iz drugih aktivnosti.
Naš mozak traži da skrolujemo kroz TikTok ili Instagram sve dok ne ličimo na zombije jer kratki videi predstavljaju neprirodan stimulans koji preplavljuje mozak dopaminom, neurotransmiterom koji se oslobađa kad doživimo nešto prijatno i poziva nas da to ponovimo.
Istraživači sa Univerziteta u Bajrojtu analizirali su 42 studije sa skoro 30.000 učesnika, mahom djece i mladih, i utvrdili tri ključne osobine algoritama društvenih mreža: personalizovani sadržaj, beskonačno gledanje sa nepredvidivim idućim videom i lako prebacivanje na sljedeći video pokretom prsta.
"Naličje TikToka je masivni superkompjuter uperen pravo u vaš mozak. Istreniran je na osnovu ponašanja tri milijarde ljudskih primata", kaže Aza Raskin iz Centra za humanu tehnologiju u San Francisku.
Ana Lembke, profesorka psihijatrije na Stanfordu, objašnjava: "Kratki video je još potentnija forma pa time i stvara veću zavisnost, a to vodi lančanom vezivanju videa, kao kad neko pali cigaretu na cigaretu. Kad se počne, teško je stati, čak i kad hoćemo."
Mozak se štiti od previše dopamina smanjenjem broja receptora za osjećaj zadovoljstva, pa nam treba sve više videa ne da bismo se osjećali super, već samo da bismo bili normalni. "Gubimo sposobnost da nađemo zadovoljstvo u stvarima koje nude sporiju i skromniju nagradu – u zalasku Sunca, večeri sa prijateljima ili čitanju dobre knjige."
Ben Rein, naučnik koji se bavi mozgom, opisuje algoritam TikToka kao "sistem koji sprovodi hiljade malih pokusa na vama i brže od vas uči koji sadržaj vas drži pred ekranom".
Lembke dodaje: "To što su videi uvijek svježi prevazilazi dosadu. A to što su nepredvidivi angažuje dio našeg mozga koji je istraživački, koji se razvio kako bismo bili uporni u teškim ekosistemima gde su plodovi života rijetki i neizvjesni."
Međutim, u 42 studije primijećeni su problemi poput teškoća koncentracije, pada kapaciteta radne memorije, povećane anksioznosti i depresije, slabije samokontrole i zavisnosti.
"Ali i dalje nema dovoljno dokaza da se decidno tvrdi kako platforme sa kratkim snimcima izazivaju 'trulež mozga' ili ekstremne dopaminske efekte", kaže Marlene Ebster, vodeća autorka studije.
Ona se zalaže za edukaciju mladih o radu mozga i algoritama, a ne za zabrane.
Rein smatra da će idući korak biti još žešća personalizacija sadržaja uz pomoć vještačke inteligencije, koja će moći da generiše ili prilagođava sadržaj u realnom vremenu.
Raskin upozorava: "Moć generativne VI da maksimizuje pažnju – od sintetičkih medija do lično skrojenih sintetičkih veza – nepojmljivo je veća od bilo kojeg psihološkog inženjeringa koji nam je poznat."