Društvo
Tri života i jedna godina koja je sve promijenila
Mirza, Jelena i Predrag - tri različita djetinjstva obilježena ratom i njegovim posljedicama, svako sa svojom pričom i pogledom na prošlost.
Tri čovjeka, tri životne priče i jedna godina nakon koje ništa više nije bilo isto.
Mirza Ajnadžić rođen je 1987. u Foči, a rat u Bosni i Hercegovini zatekao ga je sa pet godina. Danas radi u Muzeju ratnog djetinjstva u Sarajevu i pamti svoje djetinjstvo kroz fragmente poput bijelog hljeba i šećera na Igmanu, bajoneta koji je nosio kao mač, konja, granata i podruma, ali i životinja koje je skrivao.
Jelena Kulidžan imala je sedam godina kada je iz Mostara otišla „samo na vikend“ koji traje već skoro 35 godina. Njena porodica se preselila u Podgoricu, dok je Mostar ostao grad njenog rođenja, ali ne i odrastanja.
Predrag Tomović, srednjoškolac iz Mojkovca, gledao je početak devedesetih iz Crne Gore, koja je tada djelovala kao ostrvo bez rata. Prisjeća se praznih prodavnica, inflacije i ispraćaja rezervista na ratište.
Mirza se ne sjeća tačnog početka rata, ali pamti putovanje iz Foče u Goražde, gdje je njegova majka rodila prvu ratnu bebu u tom gradu. Prisjeća se bajoneta koji mu je vojnik dao i bijelog hljeba sa šećerom na Igmanu, prizora koji mu je ostao u najjačem sjećanju.
Put do Sarajeva trajao je sedam dana, uglavnom noću, sa majkom koja je tek rodila i teško se kretala. Sjeća se i susreta sa čovjekom koji ih je primio i hranio tokom bijega.
Rat je za Mirzu bio normalnost tog perioda, bez posebnih tužnih ili srećnih emocija. "Ja apsolutno nemam loše sjećanje na taj period. Sve ovo je meni u formi anegdote, jer je meni to bilo jedino djetinjstvo koje znam."
Godinama kasnije primijetio je razliku između djece koja su rat provela u dijaspori i njegove generacije, koja je morala ranije odrasti.
Danas Mirza radi kao producent multimedije u Muzeju ratnog djetinjstva i smatra da je jedna od najvećih grešaka u pristupu ratu generalizacija i pripisivanje odgovornosti cijelim narodima, umjesto individualizacije odgovornosti za ratne zločine.
"Nije se nikada uradilo ono što je trebalo: individualizuje se odgovornost, pogotovo za ratne zločine. Jer, kada se zločin pripiše čitavoj grupi, ljudi koji danas pripadaju toj grupi osjećaju se prozvanima za nešto što nisu uradili."