Društvo
Trampov sporazum sa Iranom šalje jasnu poruku Ukrajini i NATO-u o američkim savezništvima
Sporazum Vašingtona i Irana pokazuje transakcioni pristup SAD u rješavanju sukoba, gdje su bezbjednosni interesi saveznika potisnuti u korist brzog dogovora. Izrael je javno negodovao, dok Ukrajina i NATO dobijaju upozorenje o slabijoj pregovaračkoj pozicij...
Sporazum između Sjedinjenih Američkih Država i Irana, potpisan 19. juna, okončao je rat koji je trajao više od stotinu dana. Iako je Vašington potrošio značajne resurse, sporazum ostavlja režim u Teheranu netaknutim, a ključna pitanja o nuklearnom programu odložena su, a ne riješena.
Izrael je izrazio ogorčenje, a američki potpredsjednik Džej Di Vens javno je ukorio izraelske lidere poručivši im da se „probude i suoče sa stvarnošću“ sopstvene izolacije. To pokazuje kako Vašington postupa prema saveznicima koji se protive uslovima sporazuma koji predsjednik Donald Tramp želi da zaključi – tražeći usklađivanje sa njegovom politikom.
Izrael je najdublje integrisani bezbjednosni partner SAD, građen decenijama i podržavan političkim konsenzusom u Vašingtonu. Ako takvo partnerstvo može biti javno zanemareno, to postavlja pitanje o položaju drugih američkih saveznika.
Ukrajina nema takve duboke veze sa SAD, već je njen bezbjednosni odnos izgrađen brzo, pod pritiskom ratnih okolnosti. Ako se Jerusalimu može poručiti da prihvati nepovoljne uslove, pregovaračka pozicija Kijeva djeluje znatno slabije.
Kritike Trampovog pristupa ukazuju na transakcioni instinkt koji daje prednost brzom postizanju sporazuma nad njegovim stvarnim sadržajem, naročito u odnosu na partnere sa manjim političkim značajem u SAD.
Sporazum sa Iranom ostavlja neriješena ključna pitanja kao što su ograničenja obogaćivanja uranijuma i sudbina iranskih zaliha, dok pruža samo privid rješenja. Tramp je dogovor potpisao tokom večere sa francuskim predsjednikom Emanuelom Makronom, nakon čega je rat proglasio „završenim“.
Ovaj pristup odražava suštinu spoljnopolitičkog djelovanja administracije: brzina i politički efekat ispred sadržaja i dugoročne stabilnosti.
Strateški dijalog Srbije i Vašingtona takođe prati sličan obrazac, zasnovan na geostrateškoj korisnosti, a ne na zajedničkim vrijednostima.
Za Ukrajinu je važno razumjeti da američka politika nije neprijateljski nastrojena, ali nije ni zasnovana na dugoročnim bezbjednosnim garancijama, već na sklapanju politički isplativih sporazuma.
Evropa, s druge strane, nudi dugoročnije i stabilnije bezbjednosne garancije koje ne zavise od promjena u američkoj politici. Institucionalne obaveze poput NATO Člana 5 i EU pristupnih okvira traju duže od političkih ciklusa.
Događaji na Bliskom istoku trebalo bi da ubrzaju raspravu u Evropi o potrebi jačanja evropske bezbjednosne arhitekture koja ne zavisi isključivo od SAD.
Ovo nije samo priča o Bliskom istoku, već jasna demonstracija kako ova administracija razlikuje interese saveznika od sopstvenih političkih ciljeva.
Izrael je javno dobio lekciju, a Ukrajina i ostatak NATO-a treba da je prihvate kao upozorenje. Najpouzdanija bezbjednosna garancija za Ukrajinu možda će biti u jačanju Evrope koja će obezbijediti trajnu posvećenost njenoj sigurnosti – pod uslovima koje određuje Kijev, a ne Vašington.