„Strung“ – napeti triler koji nespretno miješa Blumhouse i Tajlera Perija

„Strung“ je opomena o slušanju vlastitog instinkta. Režirao ga je Malkolm D Li – nedovoljno prepoznati virtuoz iza filmova Girls Trip , Barbershop i drugih uspješnih franšiza – ovaj suspense triler na Peacock platformi prati Kloi Bejli kao Lajlu, klasičnu violinistkinju koja sanja mjesto u gradskom filharmonijskom orkestru. Posao zamjene u muzičkoj školi čini da taj san djeluje sve dalje nego ikad, sve dok Lajla ne upozna Audru, koju igra Lin Vitfild – ženu koja joj nudi stabilniji i unosniji posao privatne učiteljice muzike za njenu unuku, ali i „ulaznicu” u filharmoniju.

Naravno, Lajla je previše vedra, previše očarana i previše zanesena luksuzom u koji je iznenada ušla da bi shvatila da je sve predobro da bi bilo istinito. Audrina kćerka, Imani ( Ana Diop iz serije DC Titans ), hladna je i nezainteresovana za ovu pomoć oko čuvanja djeteta, iako je već duboko u trećem trimestru trudnoće. Njena cijenjena učenica, Zuri ( Romi Vuds ), moderno je „problematično dijete”: ima jake alergije, emocionalno je povučena i stalno se skriva iza maske dahomejskog ratnika. Takvo antisocijalno ponašanje, i njegovi jezivi odjeci druge mlade crne djevojčice koja opsjeda Lajlinu maštu (njene sestre, kako kasnije saznajemo), trebalo bi da postave Zuri kao klasičnu „ubilačku djevojčicu”. Ali Li prilično brzo napušta tu napetost i umjesto toga objašnjava djevojčicine čudne navike kroz ubistvo njenog oca repera. Tek kada se u priču vrati Imanin muž Markus ( Lusen Laviskunt iz serije Emily in Paris ), koji je imao aferu sa Lajlom prije nego što je ona zaposlena da podučava njegovo pastorče u još jednoj nezgodnoj slučajnosti, „Strung” zaista počinje da postaje zamršen.

S obzirom na to koliko je scenarista Alan MekIroj uporan u vraćanju teme instinkta, poželi se da film ima više hrabrosti u sopstvenom uvjerenju. Suspense trileri bi trebalo da budu zategnuti i brzi, fabrike napetosti koje rade punim kapacitetom. Ali „Strung“ je pun skretanja, svako dosadnije od prethodnog: sporedni likovi, romantične zaplete, flešbekovi na sestru – koji ni nakon Audrinog objašnjenja ne uspijevaju da „sjednu“. Opsesija Zurinim fizičkim i mentalnim stanjem postaje toliko jaka da se čini kao da će dovesti do dublje analize razvoja djece crne rase koja su bila izložena traumi. Umjesto toga, film se razvlači – skoro dva sata – a centralna napetost se gubi, pa sve djeluje manje kao film a više kao ograničena serija nasilno sažeta u jedan projekat, dok Li nespretno ostavlja otvorena vrata za nastavak.

Ipak, ne može se reći da „Strung“ nije tehnički uglađen. Umetnički tim i tim za vizuelne efekte dobro dočaravaju sterilnost ovog bogatog svijeta, više kao zlatni kavez nego išta zaista inspirativno – i sve to izgleda, kao što je često slučaj sa američkim produkcijama koje se snimaju u Južnoj Africi, kao da nije baš nigdje konkretno. Gotovo možete osjetiti toplinu koja izbija iz Lajle, Imani i Marka, zahvaljujući snimatelju Gregu Gardineru koji pažljivo uokviruje njihove različite tonove kože naspram zlatnih, indigo i grimiznih nijansi. Možete odahnuti i zbog soundtracka „Strung“, koji miješa klasičnu muziku, džez i hip-hop standarde i bar je tonski dosljedan. A možete biti sigurni i da Li, koji se zaista odlično snalazi u komediji, ne shvata „Strung“ previše ozbiljno.

Grammy nagrađena pjevačica Koko Džons posebno je dobro iskorišćena za komični reljef u ulozi Džejzmin, skeptične najbolje drugarice koja propituje svaki Lajlin potez, ali ipak ide s njom. Tokom posjete baki drugog djeteta (izuzetno pouzdana Dona Biskou ), Džejzmin pita Lajlu da li vjeruje staroj priči; Lajla kaže ne, ali nevoljno. „Okej“, dobacuje Džejzmin, „sad to reci svom licu“.

To je „Strung“ u malom: priča i način na koji se priča se ne poklapaju. Nema dovoljno obrta da privuče ljubitelje trilera, niti dovoljno nasilja da zadovolji fanove horora, niti stvarnog pokušaja iznenađenja osim zmije u ormaru – više zbunjujući nego šokantan momenat. Gotovo da je smiješan, ali ne na onaj nelagodan način. Osjetljiviji gledaoci nemaju čega da se plaše. Jedine prave „opasnosti” su nekoliko istegnutih ligamenata, Zuriine alergije i melodramatični završetak koji djeluje kao nešto što bi mogla da smisli samo Blumhouse – Tajler Peri koprodukcija – što, uzgred, i jeste.

Ali „Strung“ nije ni pravljen da osvoji prestiž ili bioskopske prihode, niti da bude neka vrsta crnačke verzije filma Black Swan . Pravljen je da se gleda i ponovo gleda uz kućne poslove, ili kao kompromis u neodlučnom domaćinstvu, dok tiho povećava angažman za Peacock. Konačna ironija „Strung“ je da je to još jedna industrijska vježba ignorisanja instinkta u korist sigurne varijante – i u tom smislu, nažalost, „pjeva“.

Najnovije vijesti u vašem džepu!