Šta mogu i šta hoće jemenski Huti?

Nakon dva mjeseca pauze, jemenska milicija Huti ponovo je napala Izrael. Njihov vojni portparol Jahja Sari izjavio je u ponedeljak (8.juna) da su ispaljene rakete na Izrael i istovremeno najavio za Izrael „potpunu blokadu“ plovidbe u Crvenom moru. Sva izraelska kretanja na tom prostoru ubuduće će se smatrati vojnim ciljevima. Prema izraelskim podacima, iz Jemena je i u utorak izvršen pokušaj napada na Izrael. Većih oštećenja izgleda nije bilo, pošto su dosadašnji napadi očigledno u velikoj mjeri odbijeni.

Ova najava poklopila se sa ponovnim uzajamnim napadima Izraela i Irana i treba je razumjeti kao podršku Huta savezničkom iranskom režimu.

Obije strane – i Iran i Izrael – proglasile su direktnu vojnu konfrontaciju završenom još u ponedeljak, barem do daljeg.

Zašto se Huti vraćaju na scenu baš u ovoj situaciji?

Za politikologa Abdulganija Al-Irijanija iz jemenskog istraživačkog centra „Sanaa Center for Strategic Studies“ (SCSS), koji živi u Jordanu, odgovor leži prije svega u ratu između Izraela i Hezbolaha u Libanu – čime je i Iran, između ostalog, obrazložio svoje nedavne vojne akcije protiv Izraela.

„Napredovanje Izraelaca u Libanu izazvalo je takav bijes među stanovništvom Jemena da su Huti bili primorani da reaguju“, kaže on u intervjuu za DW. Ovim napadima su istovremeno ispunili očekivanja svojih pristalica, kao i Hezbolaha i Irana, sa kojima čine savez.

Al-Irijani, međutim, ne očekuje da će ova milicija ponovo sprovesti veću blokadu Crvenog mora. Takav korak bi teško opteretio odnose sa Saudijskom Arabijom, a Jemen je ekonomski zavisan od svog sjevernog suseda.

„Bilo bi gotovo samoubilački pokvariti te odnose“, ocenjuje Al-Irijani. Vjerovatnije su ograničene akcije protiv brodova koji imaju direktnu vezu sa Izraelom. „Teško da će Huti učiniti nešto više.“

„Unutrašnji legitimitet i spoljna demonstracija moći“

Nešto drugačije na to gleda Kristof Leonhart, zamjenik izvršnog direktora berlinske konsultantske kompanije „Middle East Minds“ i stručnjak za paravojne grupe. Iz perspektive Huta, raketno granatiranje je prije svega političko-strateški signal.

„Granatiranje Izraela manje služi jasno definisanom operativnom cilju, a mnogo više unutrašnjem legitimitetu i spoljnoj demonstraciji moći“, rekao je Leonhart u razgovoru za DW.

Međutim, mora se napraviti razlika između direktnih napada na izraelsku teritoriju i odvraćanja na moru. Čak i ako Huti odustanu od daljih raketnih napada, mogli bi da nastave aktivnosti u Crvenom moru.

„Zbog toga će Huti vjerovatno i ubuduće izvoditi precizno ciljane, ali efikasne operacije, na primjer u moreuzu Bab el Mandeb, dok zbog ograničenih kapaciteta direktna eskalacija sa Izraelom ostaje malo vjerovatna“, analizira Kristof Leonhart.

Pritom Huti ostaju zavisni od podrške iz Teherana. Iran podržava ovu miliciju u okviru svoje „Osovine otpora“, kaže Leonhart. Teheran obezbjeđuje oružje, obuku i stratešku podršku, dok Huti zadržavaju svoju operativnu nezavisnost – glasi njegova procjena.

Kolika je stvarno zavisnost Huta od Irana, stručnjaci vide različito.

Uprkos značajnim gubicima u proteklim godinama, Huti su i dalje ozbiljna vojna sila, ocijenila je nedavno Međunarodna krizna grupa (ICG). Ova milicija je „daleko od toga da bude istrošena sila“. Njihove akcije služe kako podršci Iranu, tako i osiguravanju sopstvene političke budućnosti.

ICG takođe smatra da su napadi Huta na Izrael dijelom unutrašnjepolitički motivisani. Od početka rata u Gazi, oni se još snažnije predstavljaju kao dio regionalnog saveza protiv Izraela i SAD, čime jačaju svoju popularnost i pravo na regionalni značaj. Istovremeno, konfrontacija sa spoljnim neprijateljem može da skrene pažnju sa tekućih ekonomskih problema u Jemenu, navodi se u analizi ICG-a.

Istovremeno, njihove mogućnosti su ograničene. Duži konflikt mogao bi da iscrpi zalihe raketa, dronova i municije, navodi se u analizi ICG-a. Pored toga, nejasno je u kojoj mjeri bi Iran u budućnosti uopšte mogao da snabdijeva svoje saveznike, ukoliko se i sam nađe pod još većim vojnim pritiskom.

Ipak, stručnjak Leonhart smatra da su dalje akcije zamislive. Huti jesu vojno zavisni od Irana, ali prate sopstvene strateške ciljeve i imaju regionalne ambicije za moć. Čak ni stabilno primirje između Izraela i Irana ne bi ih automatski odvratilo od daljih napada, smatra on.

Pritom prava snaga Huta ne leži toliko u konvencionalnom ratovanju, koliko u njihovoj sposobnosti da dronovima, raketama i napadima na trgovačke rute izazovu značajnu ekonomsku štetu. Posebno im njihov vojno povoljan položaj i vlast nad moreuzom Bab el Mandeb daju stratešku težinu.

„Širenje pomorskih aktivnosti Huta moglo bi dodatno da ugrozi stabilnost globalnog snabdijevanja naftom i dodatno podigne cijene energenata“, kaže Leonhart.

Međutim, veći napadi bili bi povezani i sa značajnim rizicima za samu miliciju. Saudijski novinar Abdulrahman Al-Rašed napisao je na platformi Iks (X) da je Iran sada pokrenuo svoju „treću ruku“. Ona bi potencijalno mogla da ugrozi plovidbu u Bab el Mandebu. Takva prijetnja doduše pojačava pritisak na protivnike Irana, ali istovremeno povećava opasnost da u kontranapadima budu uništene preostale vojne sposobnosti Huta.

Slično argumentuje i jemenski politikolog Abdulkarim Ganem. On je za televiziju „Yemen Shabab“ izjavio da su Huti svakako sposobni da uvedu djelimičnu blokadu moreuza. Međutim, potpuna blokada bila bi „strateško samoubistvo u korist Teherana“.