Ravnodušnost prema patnji bolesnika i njihovih porodica

Đorđe Šćepović piše: „Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina!" Nijesam Ahilej, ali jesam sin. Ne Pelejev, već žene koja me je rodila. Nek mi bude oprošteno što mi gnjev razara tijelo, i što zubima grizem vlastiti jezik da ga obuzdam, bar na neko vrijeme. Nek mi bude oprošteno što mi bijes razara um kao što su razorili tijelo i um žene koja me je donijela na ovaj svijet pun gada.

A razorili su ga oni koji danas kao Pontije Pilat u kainu peru ruke, a na pitanje „Ko će joj pomoći?“, „Ko će nam pomoći?“, samo ravnodušno slegnu ramenima kao da ih je neko upitao za ulicu koju ne može naći. Kao da ih je neko pitao za vremensku prognozu, ili rijetku bejzbol sličicu o kojoj ne znaju ništa.

Sve je u ovom slučaju lično. Jer tako mora. Iako mi gospođa u bijelom mantilu preko stola saopštava: „Nemojte to shvatati lično“. Zar patnja bližnjeg svog može da ne bude lična. Zar bilo čija patnja može da ne bude lična. Patnja bolesnika, i patnja porodice. Koja svjedoči paklu, a nije kadra da mu se suprotstavi. Da ga obuzda. I zato izgara u vatri danima, sedmicama, mjesecima.

Čak da su polubogovi, poput već predočenog Ahileja, ne bi izdržali. Jer su bespomoćni, poniženi, prepušteni sebi. I onaj koji leži u postelji, i oni pored postelje. A postelja je kući. U bolnicama su vrata zamandaljena, teškim, olovnim katancima. Iako su bila širom otvorena kad je bolestan čovjek saznao za svoju bolest, a onda učinio sve onako kako su mu kazali mudri i učeni.

Kako je bolestan čovjek bivao bolesniji, vrata su se počela zatvarati. Ostala je samo porodica. I košmar iz kojeg nikako da se probude onaj koji pati, i oni koji svjedoče patnji. Ni krivi, ni dužni, kao da su hrčci, izgubljeno i unezvijereno okreću točak u začaranom krugu kojem se ne nazire kraj.

Koliko je samo apsurdna stvarnost u kojoj umirući mora umrijeti pred očima porodice, koja mu ne može pomoći. Koja uzaludno kuca na vrata, na beskonačni niz vrata, a vrata niko ne otvara. Jesu li javne bolnice tvrđave, koje naoružani stražari brane s visokih bedema, koje ni mitski Perak, sa sve oprugama na nogama, ne bi mogao preskočiti?

Ma koliko u tvrđavama prebivalo onih koji nijesu ravnodušni, koji su milosti puni, ali im nije dato da pomognu. Ključevi nijesu u njihovim rukama.

Bivši, sadašnji, budući vlastodršci, kad će običan čovjek biti važan? Kad će bolestan čovjek imati pravo na dostojanstvenu smrt? Zar su to velika očekivanja, recite, vladari života i smrti? Kad ćete sagraditi bolnice u kojima nikog neće prezreti i poniziti, s preporukom i uputstvom kako bolovati i umrijeti kući.

Patnja nema naciju, partijsku knjižicu i ideologiju. Jednako se tiče svakog od nas. Zapravo, jednako bi trebalo da se tiče svih nas. Jer dovoljno je biti bolestan. Dovoljno je umirati. I previše je biti bolestan, i previše je umirati. Nije nužno biti bespomoćan, ponižen i odbačen. I željeti smrt, kao spasenje i milosrđe.

Ključarima vrata tvrđave želim samo jedan dan u koži bolesnika i njegove porodice. Dan koji ne bi bio stvarnost, već san, i iskustvo poniženog, bespomoćnog i namučenog čovjeka. Možda bi iz tog sna naučili, možda bi razumjeli okrutnost kojoj su izloženi oni s druge strane kapije. Oni koji pate bez sopstvene krivice i grijeha. Grijeh je, ipak, na savjesti nekog drugog.

Zato, bivši, sadašnji, budući gospodari života i smrti, da vas pitam – Imamo li pravo na smrt dostojnu čovjeka?