Društvo
Račun bumeri ostavili Evropi: izazovi za mlade generacije
Generacija bumeri uživala je u rastu i penzijama, dok mladi danas plaćaju cijenu visokih troškova života i penzionog sistema.
Velika rokenrol generacija uživala je u rastu, penzijama i skupim nekretninama. Sada ceh stiže njenoj malobrojnoj djeci.
Nekada je nejednakost u Evropi bila uglavnom horizontalna, sa bogatijim zapadom i siromašnijim istokom. Međutim, tri decenije rasta u bivšim komunističkim zemljama promijenile su tu sliku, a danas nejednakost ima i vertikalnu dimenziju, koja se prenosi kroz porodična stabla.
Mladi, zbog visokih cijena nekretnina, često ne mogu da se isele iz roditeljskog doma i pitaju se hoće li ikada moći da uživaju u životnom stilu iz djetinjstva. Tridesetogodišnjaci plaćaju velike poreze za penzije starijih generacija koje su se penzionisale u najboljim godinama. Troškovi starenja gutaju četvrtinu BDP-a EU, a taj teret će rasti sa starenjem stanovništva.
Generacija "bejbi bumeri", rođena poslije 1945, danas ima između 60 i 80 godina. Oni su sebi dodijelili izdašne penzije, oslanjajući se na demografske trendove koji su se promijenili. Troškovi su usporili Evropu, a bumeri su naslijedili kontinent koji se obnavljao poslije rata, ali će ostaviti kontinent kojem je potrebna obnova.
Najupadljiviji plijen su nekretnine koje su bumeri kupovali po niskim cijenama, a danas vrijede milione. Čak i uz uračunatu inflaciju, stanovanje je poskupjelo za četvrtinu u posljednjoj deceniji, a kirije su rasle brže od prihoda. Mladi su praktično isključeni iz vlasništva nad domom.
Udio Evropljana koji žive u roditeljskom domu u srednjim godinama stalno raste. Među rođenima osamdesetih, gotovo četvrtina živi kod kuće sa 30 godina, što je duplo više nego kod ranijih generacija. Vlasništvo nad domom nekada je značilo finansijsku nezavisnost, dok danas nasljedstvo djeluje kao sigurniji put.
Evropska država blagostanja prebacila je veći dio troškova starenja na mlade. Za razliku od drugih bogatih zemalja, gdje stariji rade i koriste privatne penzije, Evropljani rano napuštaju posao i očekuju da država plati njihove penzije.
U SAD su privatni penzioni fondovi omogućili rast velikih kompanija, dok u Evropi današnje penzije plaćaju današnji radnici, uz očekivanje da će buduće generacije preuzeti teret. To smanjuje kapital za evropske kompanije i opterećuje javne finansije.
Broj stanovnika Evrope dostiže vrhunac, djelimično zahvaljujući bumerima koji su rađali manje djece. U zapadnoj Evropi 1960. je bilo više od pet radnika po penzioneru, a danas je taj odnos pao na 2,5 radnika po penzioneru.
Mladi znaju da će morati sami da se brinu o svojoj penziji, pored izdvajanja za penzije roditelja. Jedina druga opcija je uvoz migranata, što je doprinijelo jačanju radikalnih desničarskih stranaka.
Starije društvo služi sadašnjosti, a ne budućnosti. Medijalna starost birača u Francuskoj bila je 52 godine, što utiče na političke prioritete. "O budućnosti demokratije sve više odlučuju birači koji je sami nemaju", kaže ekonomista Maksim Sbaihi.
Nakon pandemije kovida-19, mladi su trpjeli ograničenja da zaštite starije, ali ta usluga još nije uzvraćena. Evropa sada ima komesara za "međugeneracijsku pravednost", ali društvo koje stari nosi i "duh odustajanja". To se vidi dok se, korak po korak, vrtići pretvaraju u staračke domove.