Porodica Božović meta etiketiranja zbog porekla u društvu punom straha

Direktorka beogradske Galerije Haos, Borka Božović, napisala je tekst o strahu u prošlom vikend izdanju lista Danas. Govorila je o rečenicama koje su joj zvučale poznato – jer ih je čula devedesetih, i jer su počele opet da kruže. Nije pisala o politici, već o sećanju i o tome kako određeni miris epohe nikad sasvim ne odlazi iz prostorija.

Umjesto zabrinutosti društva zbog straha koji neko osjeća, odgovor je stigao iz udarnog termina TV Pink, sa nacionalne frekvencije i u prisustvu ministra unutrašnjih poslova. Porodica Božović je prozvana po poreklu, etiketirana neprimjerenim kovanicama i označena, iako je sve ostalo na nivou insinuacija.

Ovaj slučaj odražava trenutno loše odnose između Beograda i Podgorice, što je kulminiralo incidentom na aerodromu u Tivtu, napetom diplomatijom i retoričkom eskalacijom u medijima. Crnogorci u Beogradu su, nakon zahladnjenja bilateralnih odnosa, prestali biti dobri sugrađani i prijatelji, postavši "Milogorci" i taoci regionalnih političkih sukoba.

Sistem koji bi trebalo da štiti građane i reaguje na ovakve hajke institucijama ne postoji. Umjesto toga, imamo raspoloženja i selektivni reciprocitet koji pogađa nevine. Slovaci iz Vojvodine, koji su 1999. godine odazvali pozivu za mobilizaciju i branili državu, nisu dobili zahvalnost, već nacionalističke ispade i sumnjičenja.

Borka Božović i njena porodica nisu promijenili diplomatski ton između Beograda i Podgorice, niti su odlučili o incidentu na tivatskom aerodromu, ali su postali sigurnosni ventil za politički pritisak. Autor izražava sramotu što živi u društvu koje porodice etiketira po poreklu i što ministar unutrašnjih poslova ima vremena za televizijski studio, ali ne i za zaštitu porodica kojima prijeti progon.

Kolektivna krivica po poreklu ima ime – proterivanje, progon ili etničko čišćenje. Ona često počinje u studijima nacionalnih frekvencija, sa ministrima koji ćute ili ne govore jasno, i rečenicama koje zvuče kao upozorenje, a u stvari su prijetnja. Zato, kako autor zaključuje, ćutnja više nije nevinost, već izbor.