Pitam da li smo dostojni naših predaka

Medalja je bila mnogo više od priznanja, dokaz da je njen nosilac učestvovao u borbi za svoju državu, slobodu i nezavisnost. Zato je predstavljala simbol junaštva, časti i ugleda, kaže za Antenu M Anđe Kapičić.

„Neka bude borba neprestana, neka bude što biti ne može.“

Njegošev stih nije samo citat kojim Anđe Kapičić započinje razgovor. To je, kako kaže, suština koja je odredila njen pogled na život i svijet, ali i na istoriju Crne Gore.

„Prije svega, to je priča o veličanstvenoj i svetoj borbi crnogorskog naroda za slobodu, koja je oblikovala njegov identitetski profil, crnogorskog čovjeka uzdigla do epskih visina, a crnogorsku ženu smjestila u heroiku spartanske epopeje“, objašnjava Kapičić.

Podsjeća na riječi Bernarda Švarca, koji je 1880. godine boravio u Crnoj Gori i u knjizi Montenegro, objavljenoj u Lajpcigu 1888. godine, zapisao: „... u granicama 'Crnih planina' žestoko dolazi do izražaja ljubav prema domovini... Za dragu domovinu stanovnici crnih planina bez razmišljanja daju život, i to ne samo muškarci nego i predstavnice slabijeg pola, koje često prate muškarce u borbi, pa iako same ne rukuju smrtonosnim cijevima, one ih pune da bi ih ispaljivali njihovi muževi...“

Istoričarka umjetnosti, dugogodišnja direktorica Muzeja kralja Nikole, istraživačica i autorka kapitalnog trotomnog djela Nosioci crnogorskih odlikovanja 1841–1921, gotovo cijeli radni vijek provela je čuvajući crnogorsko kulturno i istorijsko nasljeđe.

U razgovoru za Antenu M govori o kralju Nikoli, muzejima, Bogorodici Filermosi, zaboravljenim junacima, ali i o odnosu savremenog društva prema istoriji, identitetu i nasljeđu koje smo dobili od prethodnih generacija.

Nedavno je Matica Crnogorska objavila tri toma Vašeg djela Nosioci crnogorskih odlikovanja 1841 – 1921. To je ogroman istraživački poduhvat. Što vas je vodilo kroz taj rad?

• Da, bio je to dugotrajan i iscrpljujući istraživački poduhvat, koji je zahtijevao odricanja, energiju, upornost, istrajnost, posvećenost temi... Trebalo je iščitati i sistematizovati ogroman arhivski, muzejski i bibliotečki materijal. Bilo je neprospavanih noći uz kompjuter, mnogo tuge i suza pri unošenju autentičnih životnih priča učesnika brojnih ratnih bitaka i okršaja, koje su iskrene, dirljive, tragične... Ustvari, živjela sam s ličnostima koje su bez dvoumljenja branile Crnu Goru i njenu slobodu, osjećala nesalomivu vjeru, ljubav i plamen viteštva svog naroda u odanosti i odbrani domovine. Moja jedina želja i pokretačka snaga, bila je da što više ličnosti izvučem iz „mraka“ prašnjavih depoa, otrgnem od zaborava i prolaznosti, pokušam da „oživim“ njihova imena i junačka djela, da ih nove generacije upoznaju, upamte, slave.

Nažalost, ovoj temi se nije poklanjalo dovoljno pažnje, nije se ozbiljnije istraživala što je neshvatljivo, jer se upravo kroz ovaj segment rasvjetljavaju tokovi istorijskih zbivanja i previranja, upoznaju dramatične scene, tragične ljudske sudbine, hrabra i plemenita djela.

Ko su bili ljudi koje je Crna Gora smatrala dostojnima najvećih priznanja?

• Nagrađivani su, prije svega, hrabri i odvažni, oni koji se nisu bojali smrti, lojalni vladaru i državi. Najvrijednije odlikovanje je zlatna Obilića medalja koju je ustanovio daleke 1847. godine, vladika Petar II Petrović Njegoš kao potvrdu izvanredne hrabrosti i odvažnosti na bojnom polju. Crnogorci su, kao ratnički narod, bili opsjednuti kićenjem prsa sjajnim medaljama i ordenima. Medalja je predstavljala simbol junaštva i hrabrosti, dokaz ličnog učešća u borbi za slobodu i nezavisnost, podizala je ugled i čast, ličnu i plemensku, te tako predstavljala neraskidivu vezu crnogorske etike i ratničkog mentaliteta.

Pored ratnih zasluga odlikovanja su dodijeljena za značajne izume ličnostima koje su dale ogroman doprinos svjetskoj nauci: Nikoli Tesli i Guljelmu Markoniju, kao i hrvatskom arhitekti i graditelju Josipu Sladeu za izgradnju puta Cetinje – Kotor, sa 25 živopisnih serpentina koje presijecaju lovćenske padine... Zabilježen je zanimljiv komentar u crnogorskom glasilu prilikom otvaranja puta. Mukotrpan rad upoređen je sa čuvenim bitkama na Vučjem dolu i Grahovcu s konstatacijom da je, ovaj put, ljuti crnogorski krš, pobijeđen kao neprijatelj.

Ordeni i medalje dodjeljivane su brojnim ličnostima od krunisanih glava, do umjetnika, slikara i skulptora, književnika, diplomatskih predstavnika, političara, pjevača, baštovana, kočijaša, kuvara...

Da li ste tokom istraživanja naišli na neku ličnost ili priču koja vas je posebno iznenadila?

• Mnogo priča mi je privuklo pažnju, opčinile me svojom iskrenom emocijom, tragičnom sudbinom, surovom borbom prsa o prsa, kada neprijatelja gledaš u oči i prkosiš smrti, kada su se brojale posječene glave koje su određivale rang medalje.

Koliko je ljubav prema domovini bila snažna, govori pogibija mladog junaka Nikolića.

„U viteškim borbama, koje crnogorski narod vodi, za čast narodnu i svoja državna prava, dao je mnogobrojne žrtve, pa je dao jednu nenadoknadivu žrtvu u heroju p. poručiku Nikoli Nikoliću. Potporučik Nikola Nikolić ustao je na oružje protivu srbijanskih zavojevača još 21. decembra 1918. Od prvog dana ustanka, ređali su se njegova junačka djela. Njegovo ime ubrzo je postalo slavno među cijelom našom vojskom. Ona se s njim ponosila a neprijatelj ga je poštovao i od njega strijepio. U bojevima koji su bili kroz Katunsku nahiju, neprijateljska su mu zrna noge osakatila. Trebalo je da mu borci priđu, da ostave borbu, da ga iznesu iz boja. On, videći da više nije za borbu, a da bi spriječio njegovo nošenje i da ne bi s time sakatio borbenu liniju svojih drugova, zagledao je ponovo negda njegove lake noge, kako u krvi nepomične leže, pa je onda zgrabio bombu, udario je o ljutom kamenu, sebi je metnuo na srce, kliknuo je orlovskim glasom potonji put: ‘Naprijed junaci. Živjela Crna Gora’. Strašna je bomba eksplodirala i njega je raznijela. Tako je viteškom smrću i ovaj Obilić završio svoj život, u nepunoj svojoj 32-goj godini.“

Pitam se da li smo zaista potomci dostojni svojih slavnih predaka.

Vaša specijalnost je umjetnost XIX i prve polovine XX vijeka u Crnoj Gori. Šta taj period govori o Crnoj Gori koju danas možda ne vidimo?

• Poslije priznavanja nezavisnosti Crne Gore na Berlinskom kongresu 1878. godine crnogorski suveren je imao jasnu viziju kako da zemlju koja je neprekidno ratovala, koja se rađala i opstajala iz ognja bitaka, uključi u evropske civilizacijske tokove. Taj kulturni preporod neraskidivo je vezan za ulogu koju je kao vladar imao Nikola I. On je bio inicijator i zamajac u kreiranju i uspostavljanju moderne crnogorske države, razvoju boljih društvenih i ekonomskih uslova, unapređivanju prosvjete i kulture, osnivanju institucija poput muzeja, biblioteke, pozorišta... Nezaobilaznu pomoć pružali su izvanjci – istaknuti intelektualci, uglavnom iz Vojvodine, Boke, Hrvatske, Dalmacije. To su bili ugledni i obrazovani ljudi različitih profila, koji su svojim talentom, erudicijom i kreativnošću dali doprinos prosperitetu crnogorske kulture. Za vrijeme kraćih ili dužih boravaka u Crnoj Gori ostavili su dubok i neizbrisiv trag. Tako se kićicom i bojom na platnima darovitog Jaroslava Čermaka, Ferda Kikereca, Vlaha Bukovca, Paje Jovanovića, Evropom širila priča o crnogorskim herojskim podvizima... afirmisala i popularisala pravična borba crnogorskog naroda. Ustvari, izvanjci i stranci su davali podstrek za razvoj likovne umjetnosti u Crnoj Gori i odlazak talentovanih mladih Crnogoraca u razvijene evropske likovne centre na školovanje. Po završenim studijama vraćali bi se i radili kao pedagozi, otvarali izložbe, stvarali klimu za razvoj likovne umjetnosti i ljubitelja lijepih vještina.

Kolika je bila odgovornost rukovoditi Muzejem kralja Nikole?

• Za mene rad u Muzeju nije bilo samo puko obavljanje radnih zadataka i izvršavanje obaveza, već privilegija i velika moralna odgovornost. Raditi u ambijentu u kojemu su živjeli članovi vladarske porodice, biti okružen predmetima koje su oni dodirivali i koristili, predstavljalo je veliki izazov i snažan podsticaj da se ozbiljnije posvetim istraživanju i publikovanju tema iz naše povijesti. Taj magični svijet u kojem se prepliću prošlost i sadašnjost, obavezivao me da poštujem rad, red i disciplinu, što mi kao pukovnikovoj kćeri nije teško padalo. Trudila sam se da vratim nekadašnji sjaj Dvora i da bolje upoznam epohu posljednjeg dinasta knjaza/ kralja Nikole I, da se posvetim temama koje nisu bile u fokusu interesovanja, nedovoljno poznate, kao na primjer boravak i rad dvorskih slikara na Cetinju (Čermak, Bukovac, Kikerec...), djelatnost makedonskih zoografa braće Đinovski sa gotovo 120 ikonostasa u našim bogomoljama, sa impozantnim brojem pojedinačnih ikona…

Da li je bilo trenutaka kada ste osjećali da branite instituciju ili čak nešto mnogo veće?

• Da, za vrijeme dugogodišnjeg rada, gotovo sam četiri decenije provela u Dvoru, bilo je „neugodnih“ situacija, ali sam uvijek gledala da svoj stav i mišljenje javno kažem i da se izborim da se ispoštuje. Znala sam da na provokacije i zlonamjerne primjedbe odgovaram oštro, ali uvijek poštujući akademski nivo, štiteći prvenstveno instituciju u kojoj radim i lično dostojanstvo.

Pamtim kako sam bila kategorična povodom prijedloga da Bogorodica Filermosa izvjestan period bude izložena na Rodosu, prilikom proslave 2000 godina Hrišćanstva, srećom, nijesmo je poslali iz bezbjednosnih i konzervatorsko-restauratorskih mjera, ili, kada su nam javili da će ispred Muzeja kralja Nikole stići vojni kamion sa slikama Vlaha Bukovca, otuđenih na dubrovačkom ratištu. Upozorila sam generalnog direktora da je to sramni čin i da se kolektiv Muzeja tome žestoko protivi, a i građani Cetinja će taj postupak osuditi i burno reagovati. Tako je spriječeno preuzimanje i deponovanje Bukovčevih radova u muzejski prostor. U prvi mah nisam shvatila da sam ovim činom, uz podršku kolega, antiratno raspoloženih, odbranila ugled naše institucije i države koju poštujem i volim, ali i vlastito dostojanstvo i čast.

U javnosti su zabilježene situacije u kojima ste insistirali na zaštiti muzejskog fonda. Koliko je država bila spremna da reaguje?

• Nažalost, država nije uvijek blagonaklono i s razumijevanjem gledala na naše probleme i potrebe, nije obezbijedila potrebna finansijska sredstava kako bi se stvorili bolji uslovi za rad, propisani zakonom o muzejskoj djelatnosti. Zimi bez grijanja, ljeti uz velike vrućine i visoke temperature, muzealije su bile nezaštićene i bez propisanih standardnih uslova predviđenih za optimalnu mikroklimu (vlaga i temperatura). Zub vremena i neuslovni depoi decenijama su bili glavni uzročnici propadanja muzejskih predmeta. Godinama smo uporno tražili i molili da nam se omoguće bolji uslovi rada, da se unaprijedi muzejska struka, da se stvore najpovoljniji uslovi čuvanja i odlaganja predmeta u prostoru i u depoima. Prošle su mnoge godine dok nas država nije ozbiljno shvatila i udostojila približno dovoljnim materijalnim sredstvima da se na muzejskim objektima i predmetima, u cilju očuvanja, izvrše značajni građevinski i konzervatorsko-restauratorski zahvati.

Tada, zahvaljujući Vladi Crne Gore upristojili smo enterijere i fasade na muzejskim objektima, uspjeli da konačno dobijemo grijanje i održavamo adekvatnu mikroklimu u prostoru, da kroz izložbenu i izdavačku djelatnost (luksuzne monografije i kataloge), zainteresiramo širu javnost, obezbijedimo veću posjetu muzejima...

2007. godine odlučivalo se o gradnji hrama, koji je trebalo da bude postavljen iznad Cetinjskog manastira, u kojem bi bile pohranjene tri relikvije, od kojih jedno 1978. država predala Muzeju Cetinje, a dvije MCP na upotrebu, održavanje i čuvanje. Kako ste doživjeli tu situaciju?

• Ideja o gradnji hrama iznad Cetinjskog manastira i ustupanje relikvije Bogorodice Filermose za mene je bila neprihvatljiva, i tome sam se žestoko suprotstavljala. O sudbini Bogorodice Filermose redovno je pisala crnogorska štampa. Moje je mišljenje da se u okolini Cetinjskog manastira, našoj duhovnoj vertikali, ne smije ništa mijenjati jer za nas Manastir je svetinja iznad kojeg se ne mogu uzdizati novi hramovi. Taj stav zadržala sam do danas.

U javnosti se pominjalo da dio eksponata koji su dati na korišćenje nikada nije vraćen. Šta se zapravo desilo?

• Poslije rata, 1946. godine, komunistička vlast je iz Knjige inventara Državnog muzeja privremeno ustupila Cetinjskom manastiru 110 crkvenih predmeta, kandila, krstova, mitri, vladičanskih odežda i tri ikone, među kojima je jedna poklon persijskog šaha kralju Nikoli sa posvetom. Da vidimo u kakvom su stanju predmeti, odlazili smo kao Komisija više puta, popisali ih i uvidjeli da su u dobrom stanju.

A nakon sanacija manastirskog kompleksa, za postavku riznice, 1987. godine, koju su radili naši kustosi i rukovodioci, posuđena je za dan otvaranja povelja Ivana Crnojevića. Došlo je do spora između Muzeja i Mitropolije jer je nisu htjeli vratiti, tvrdeći da kao tapija pripada njima. Na insistiranje i stalno traženje, jedva je vraćena poslije gotovo dvije decenije.

Česta tema Vaših knjiga je kralj Nikola. Da li ste kroz taj rad otkrivali više istorijsku ličnost ili simbol države?

• I jedno i drugo. Biti više od pola vijeka na tronu Crne Gore je respektabilna činjenica, koja ga je učinila „personifikacijom“ Crne Gore i sinonimom njenih vrlina. S ratnom slavom, ambicioznim projektima i reformatorskim poduhvatima u osavremenjavanju crnogorskog društva i države, međunarodnom afirmacijom – rastao je njegov državnički ugled i renome. Kult „Cara junaka“ postajao je iz godine u godinu sve naglašeniji, mada u tome ima kurtoaznog laskanja i podilaženja krunisanoj glavi, ali i divljenja i poštovanja za onog ko je nadaleko pronio ime i slavu Crne Gore, boreći se „za krst časni i slobodu zlatnu“.

Kralj Nikola je bio svestrana ličnost, Evropejac, isticao se kao vojnik i državnik, diplomata i političar, humanista sa ozbiljnim literarnim ambicijama. Sa onim petrovićskim poetskim genom – svoje lirske, duboko patriotske i humane naboje pretočio je u stihove, drame, proglase... Njegovo biće i stvaralački opus neraskidivo su vezani za Crnu Goru, za kameno more, njegovu simfoniju i heroiku, čak i onda kada je star, izgnan i samotan u tuđem svijetu sanjao opojni miris dugih cetinjskih noći. Umro je ne dočekavši ostvarenje svojih „živih“ nostalgičnih vizija, jednog hladnog martovskog jutra 1921. godine u Kap Antibu, kraj Pariza.

Koja je za Vas najzanimljivija crnogorska istorijska ličnost?

• Izdvojila bih ličnost koja me fascinira svojom veličinom antičkog heroja, kojoj se duboko divim i klanjam – Ljubu Čupiću i njegovom besmrtnom osmjehu.

Što građani Crne Gore ne znaju o svojoj istoriji, a trebalo bi?

• Ne usuđujem se da dam odgovor, jer mislim da bi bio porazan. Koliko se može zaključiti po društvenim mrežama i iz nekih televizijskih anketa, očigledno je da je građani nedovoljno poznaju. Slabo se čita validna istorijska literatura. Zadovoljavaju se uglavnom podacima sa raznih portala i štampe, koji unose velike zablude i zabune da se odvoje istorijske činjenice od dnevnopolitičkih interpretacija, mitomanija i falsifikata.

Gdje smo danas i smatrate li da je danas u Crnoj Gori važnije govoriti ili djelovati?

• Dugo nam je trebalo da se konačno nađemo pred vratima Evropske unije i da postanemo dio razvijenih država Evrope. Samim tim trebalo bi da smo agilniji, da imamo inicijativu da što efikasnije, brže i bolje radimo na prevazilaženju problema u društvu, da pokažemo razumijevanje jedni za druge, bez obzira na razlike političke, ideološke, nacionalne...

U ovim okolnostima potrebno je istovremeno govoriti i djelovati.

U Vašim javnim nastupima često se osjeća snažna veza između ličnog dostojanstva i odnosa prema državi. Odakle dolazi taj osjećaj?

• Sve dolazi iz porodice. Potičem iz patrijarhalne crnogorske porodice koja je oduvijek njegovala moralne vrijednosti, poštovala tradiciju, ispoljavala snažno ljubav i privrženost prema domovini. Od malih nogu sam osjećala jaku povezanost sa Cetinjem i Crnom Gorom, mada sam rođena u Kovinu (Srbija), odrastala u Beogradu i Puli, ali po završetku studija odlučila sam da se trajno nastanim na Cetinju. Tada je to mnogima izgledalo čudno jer je Beograd zaista bio metropola, grad pun duha i pametnih ljudi. Ljeta sam provodila kod babe čije ime ponosno nosim, stasite Crnogorke, hrabre, odvažne, prave heroine. Sa mojim đedom Milom, teologom, profesorom Cetinjske Bogoslovije, ruskim đakom, poslije Božićnog ustanka pošla je u Gaetu, a sa tri sina bez razmišljanja krenula u rat i četiri godine vojevala po šumama i gorama, bila sudionik u krvavim bitkama na Neretvi, Sutjesci, učestvovala u oslobađanju Beograda... Nikad se nije hvalila, ali je čvrsto vjerovala u ideje antifašizma i s ponosom nosila u svečanim prilikama Partizansku spomenicu. Cijenili su je kao mušku glavu i uz takvu osobu odrastati i slušati životne lekcije kod mene je podsticalo želju da budem dostojna njene ljubavi i pažnje. Na moju privrženost i bezgraničnu ljubav prema Crnoj Gori veliki upliv imao je i moj otac, koji je kao šesnaestogodišnjak proživio golgotu na Neretvi, na Sutjesci gdje je teško ranjen i samo zahvaljujući mojoj babi ostao živ. Kao najstarija kćerka imala sam privilegiju, a i bila sam radoznalog duha da s njim idem na razne proslave i događaje, priredbe i smotre, da često posjećujem pulski vojni aerodrom, jer je bio komandant garnizona, da slušam ratne priče od njega i brojnih njegovih saboraca. Sa mojim sazrijevanjem i odrastanjem sazrijevao je i moj patriotski osjećaj, ljubav prema Crnoj Gori i njenoj veličanstvenoj istoriji, klesao se moj identitet, razumijevanje i poštovanje različitosti...

Kada biste morali jednom rečenicom opisati vrijednosti kojima ste ostali vjerni tokom života, kako bi ona glasila?

• Da sam prezirala izdajnike, stidjela se neznavenih političara i manipulanata, i iznad svega voljela Crnu Goru.

Najnovije vijesti u vašem džepu!