Društvo
Normalnost najgoreg u srpskom društvu
Požar u beogradskom tržnom centru otkriva dublje probleme srpskog društva, gdje je bezakonje postalo svakodnevica, a društvena apatija dominira.
Pre desetak dana izgoreo je dio jednog tržnog centra u Beogradu. Istraga traje, uzrok požara se još ne zna, a logika govori da su ga izazvale dotrajale i preopterećene instalacije. Ipak, prva pomisao okupljenih građana, očajnih vlasnika i zakupaca, ali i dramatike željnih medija, bila je da je požar podmetnut.
Na ovom primjeru vidi se možda i strašniji problem srpskog društva. Ono kao da je „baždareno“ na zaveru, prosto u svemu se očekuje kakav hohštapleraj ili nezakonitost, ono nenormalno je postalo normalno, a nezamislivo – realnost. Više od tri i po decenije, srpsko društvo živi u svojevrsnom vanrednom stanju, u kome je najgori društveni talog postao idol, moralno posrnula osoba lider, kriminalac uzor, bezakonje zakon, a nasilnik — onaj koji je u pravu.
Poslednja decenija u Srbiji je kulminacija rasturenog sistema, niz otvorene i bahate nepravde, samovlašća, ignoracije zakona i uništenja državnih organa. Od „savamalskog“ momenta, bezakonje se Srbijom širi kao državna politika, u kojoj članska karta vladajuće stranke znači aboliciju i od gonjenja i od odgovornosti.
Stotine slučajeva zastareva bez istrage ili presude, desetine krivičnih djela opravdava i za njih unaprijed obećava pomilovanje lično predsjednik države, a objašnjenja zločina dobijaju komičan karakter. Malobrojni profesionalni policajci, tužioci i sudije koji savesno rade svoj posao bivaju stavljeni na stub srama i medijskom mašinerijom pretvoreni u zlikovce.
Grupacija koja je 2012. zasjela na vlast u Srbiji, dominantno zahvaljujući karakteru prosečnog birača, ne pati od Miloševićevih boljki. „Srpska napredna stranka“ svoje funkcionisanje zasnovala je na kakistokratiji, sistemu negativne selekcije dovedenom do savršenstva.
Državne institucije se urušavaju i koriste za lične ili partijske interese umjesto za opšte dobro, što dovodi do gubljenja vjere u sistem i društvene apatije. U Srbiji je društvo prestalo da vjeruje da zaslužuje bolje i pomirilo se sa stanjem.
Promjena je bila primjetna nakon „novosadske nadstrešnice“: pojavila se nada, oživjelo nemirenje sa zlom, bahatošću, korupcijom i bezobrazlukom. Međutim, neartikulisanost, neznanje, nesnalaženje i ideološka skretanja su posljedica duge apatije i političke neukosti.
Baš kao u primjeru sa početka teksta, gdje vlasnici lokala shvataju da nije bilo dovoljno samo uzimati kiriju, već je trebalo ulagati u održavanje i protivpožarnu zaštitu, tako je i sa državom. Da se na vrijeme suočavalo sa sopstvenim činjenicama, mnoge stvari se ne bi dogodile ili bi ceh bio manji.
Srbija je godinama birala naoko jeftiniju varijantu: da ne popravlja instalacije, već da se pravi da miris paljevine ne postoji. Sada, kada dim već kulja kroz cijelu zgradu, najviše nas plaši to što niko više ne zna gdje je glavni prekidač.