Društvo
Mihail Šiškin o ruskoj kulturi i Gogolju u vremenu katastrofe
Mihail Šiškin u knjizi „Moji. Esej o ruskoj književnosti“ ističe kako Putinov režim zloupotrebljava rusku kulturu, dok Gogolj u svojim djelima oslikava duhovnu prazninu i ropstvo duše ruskog naroda.
Mihail Šiškin, jedan od najuglednijih savremenih ruskih pisaca, u knjizi „Moji. Esej o ruskoj književnosti“ piše o tome kako Putinov fašistički režim pokušava da iskoristi rusku kulturu u svoje zločinačke svrhe. Vlastodršci žele da eksploatišu Tolstoja, Rahmanjinova, Brodskog, vjerujući da sjaj klasika može pasti na njih i opravdati njihovu "specijalnu vojnu operaciju".
Šiškin u intervjuu ističe: „Moramo da shvatimo šta smo nasledili, šta da ostavimo u arhivu prošlosti, a šta da ponesemo sa sobom u budućnost. Moramo da se oslobodimo cipela ‘patriotizma’ koje režim obuva svojim kmetovima. ‘Patriotizam je ropstvo’, pisao je Tolstoj. Moramo da se oslobodimo ovog ropstva, od ‘duga caru i otadžbini’, i ponesemo sa sobom iz naše književnosti samo ono što nas približava svetskoj kulturi: sposobnost kritičkog mišljenja, razumevanje vrednosti individualne slobode, svest o ljudskom dostojanstvu.”
On objašnjava da Putinov režim pokušava da od ruske kulture napravi oružje za opravdanje svojih zločina, iako je ruska kultura oduvijek pružala otpor autoritarnim režimima. „Slobodna ruska kultura se uvek suprotstavljala zločinačkoj državi. Istorija ruske kulture je istorija očajničkog otpora totalitarnim režimima koji su se smenjivali jedan za drugim. Dakle, kulturu je režim oduvek smatrao glavnim neprijateljem, zato je uništavao i uništava je. Kultura je oblik postojanja ljudskog dostojanstva, zato će uvek biti neprijatelj režima u Rusiji.”
Šiškin u svojim esejima analizira velike ruske pisce kroz prizmu današnje katastrofe, smještajući ih u društveni, politički i kulturni kontekst u kojem su živjeli i stvarali. Posvećuje eseje Puškinu, Gogolju, Dostojevskom, Čehovu, Turgenjevu, Gončarovu, Tolstoju i drugima.
O Gogolju piše da je on prvi pisac koji je od mladosti vjerovao u svoju spisateljsku misiju i odgovornost. „Reč je najviši Božji dar čoveku“, pisao je Gogolj, vjerujući da će čovjek odgovarati za svaku riječ na Strašnom sudu. Gogolj je vidio Rusiju kao zemlju u kojoj nema živog čovjeka ispunjenog dostojanstvom, već samo maske i neljude, rođene za šamaranje.
U njegovim djelima država je glavni neprijatelj i mučitelj, a domovina se pretvorila u zatvor u kome su ljudi sa osjećajem sopstvene vrijednosti osuđeni na propast. Gogolj je želio da oživi mrtve duše, da pruži put ka spasenju, što je bila njegova životna misija.
Glavni junak „Mrtvih duša“, Čičikov, prikazan je kao đavo svakodnevlja, sposoban da se prilagodi i usvoji osobine sagovornika, ali bez osjećaja dostojanstva. Šiškin navodi i Vladimira Nabokova koji je Čičikova vidio kao biće iz Pakla.
Gogolj je, kako piše Šiškin, prvi pisac koji je ponavljao glavnu rusku molitvu: treba vjerovati u Rusiju, treba voleti Rusiju. Njegovo pero je bilo namijenjeno da oživi mrtve i pruži nadu u budućnost, uprkos užasu i bedi koje je opisivao.