Lavirinti Mandre (odlomak prvi)

Biva tako, vremenom, da nebo i zemlja zamijene mjesta. O! koliko silno uvidjeh da stari svijet umire, dok se novome temelji ne ziđu. Svoje postojanje upisujem u libar „Haos je u nama“, grko iskustvo sa ljudima u listine složenim rečenicama perom tovarim, nemoćan da se otrgnem propadanju (konačnom slomu koga je čovjek zaslužio hiljadu i jedan put), dok u zvijezda bljesak u vodi plićaka i planinske masive nebom umjesto oblaka snatrim. Meni je danas čovjek nepoznata imenica. Zrijeva doba gdje je ljudskog sve manje, a digitaliziranih aparata sve više. Alijene ne treba još dugo čekati - čovjekolike čelične spodobe već su pred vratima svih svjetskih metropola. Ljudi zaludu sa njima pregovore vode - planetarne mašine, misionari iz svemira, srca nemaju. Ranije, javu sam uzimao sa više povjerenja, u njoj sam djelovao češće i smislenije, lakše nadvladavao izazove - bila je mladost, pa zrelost života punog rada i uspjeha u njemu. Ali, kadšto, i u to doba, kako bi se reklo: sanjao sam otvorenih očiju. Danas slabe moja čula i tijelo kleca, starost mi javu predstavlja kao orlušinu iz čijih krila umjesto perja izlijeću đavolčići. Stvarnost mi se ruga i prijeti, gola i šugava izvitoperena je, oko mene sva u grbama i usukana. Svijet je postao pozornica puna ciničnih glumaca čije replike obiluju cinizmom, geste su kreveljenja šarlatana. Moji snovi, duži i puni smisla, sve više mi postaju „nova realnost“, zdravija suprotnost bolesnom i bijesnom životu osakaćenog svijeta. Od skora moj san više nije tlapnja već nauk kako da od preostalih dana načinim sebi trajniju istinu. A to ću najbolje učiniti pripovijedajući.

Istinito je u opasnosti; kamo se zametnulo spasonosno? Spas je sve teže naći. Zato sanjam. Svjetski mudraci vijećaju kako da nas spasu, čarobnjaci, kao i u svim prethodnim nesrećama koje bi najavljivali, na najgore bune narod - ova kataklizma biće teža od svih dosadanjih. Vele nadležni po tom pitanju: to je apokalipsa, ona doista stiže! Nasuprot propasti svijeta, moji preostali dani života još su lijepa nada. Skrajnut sam, nemam globalni uvid u stanje. Od ovog što je moje polovica pripada snovima, preostalo su vjerna prijateljstva. Onima koji su odbjegli. Ovima koji me ne pojme opraštam sve.

Osluškujem žamor nalik huku vode s vodeničkog kamena, svađu ljudi iz daljine, vrisak i tužbalicu iz kasabe podno mog staništa. I ovoga puta prepoznajem da to nije bez neke. Nijesam sklon šali, nešto se doista neobično dešava? A što je posrijedi, obavijestiće propagandisti naknadno. Oduvijek oni tako javljaju: bilo je, tako i ovako, kad se TO već desilo; ako ko bude od ljudi pretekao da ih sasluša. Savjetima i obećanjima prispjelim iz centara moći ne vjerujem. Sam sebi pomogni, šapućem. Ili, u najboljem slučaju, dobroj volji Zbora Bogova; po kom mjerilu Oni ruke pružaju nevoljnom, to ja ne znam.

Moja sjećanja nalikuju vlagi koju vrijeme taloži na kamenom zidu oko biljke u koju sam zagledan. To nisu slike već rečenice koje tek nazirem, silim se da shvatim značenje ispisanog. Pisma prošlosti to su, ali mi nije dato da ih pročitam do kraja. Počnem, u žurbi ih sričem, ali ću brzo odustati - rečenicama sa zida nedostaju bitne sintagme. To što nedostaje bude pokriveno jarkim svjetlom koga neko nepoznat pošalje u vidu bljeska. Mora tako biti: prošlost nikad čovjeku nije otkrivena posve. Na javi ljudsko biće te grafeme može samo izmisliti. Zato me radoznalost, eto, opet tjera da se predam snu. Uvijek pod sumnjom da neću odsanjati što bih htio, već drugo, nešto novo, ni traga sadržini onog zapisa što, posut vlagom i buđi, stajaše časak prije na kamenu: šara oko mog bršljana - mom oku nova varka. Slutim: stiže nova obavijest o osam milijardi ljudi koje će satrijeti njihova nezajažljivost, neum i zloća. Osam milijardi u mravinjaku, od kojih je tek koja hiljada svjesna da će nestati ljudski rod - previše je navodno obrazovanih, premalo inteligentnih. Sebičnost gospodari ovim svijetom na zalasku: mrak praistorijski, postelja od pepela, gvozdeni okus krvi.

Nisam jedan od onih koji je zabrinut. Ravnodušan sam na upozorenja emisara o kraju svijeta. Živim skromno, sanjam bogato, ne pripadam koloni zbunjenih. Čitao sam o kojekakvim altruistima, poznato mi je koliko se maštovitih opsjenara, tokom prohujalih vjekova, poigravalo ljudskom naivnosti? Prognoze bijahu stravične, a prevara, kad se ništa od predviđenog nije desilo, uvijek završi komikom. I zaboravi se sve. Jer nam svaka od svetih knjiga preporučuje: blago neznavenima – njihovo je carstvo nebesko. Vrhunska laž svake od vjerskih dogmi a vrata bogomolja širom otvorena – nadire rulja. Ne žalim za čovječanstvom koje je neljudskim postupcima odavno prevršilo svaku mjeru, hraneći se pritom dijelovima tijela svojih suparnika. Prividni sljedbenici moralnih principa novog doba. Stare vrijednosti su prevaziđene. Korumpirani trgovci ljudskim emocijama, nezajažljivi potrošači dobara, rod bez grižnje savjesti. Malo je reći: svijet je poludio. A novi, rekoh li vam, još nije isplaniran. Čovjek današnjice raspolaže samo sa dvije riječi: „ja“ i „uzimati“. Riječ „davati“ nestaje iz ljudskog rječnika. Osmotriš li bolje današnje čovjekove užitke, uzdahnućeš i reći, bez bojazni da će te ko čuti: „Iza mnogih ljudskih radosti ostaju kosti bačene u prašinu“. Niko ne sluša, niko ne čuje, a svi slijepi. Čemu onda takvi streme, sem da i dalje tumaraju i, siti u obilju - čekaju, ne znajući obličje kraju, a boje ga se. Dok duboko ispod zemlje tutnji more ognja i lave, vjesnici naredne apokalipse.

BONUS: A. Dedić Balada o prolaznosti

Najnovije vijesti u vašem džepu!

„Svak' se vije da dobije, ma je para đara đa'olje sjeme“...

Postoji sad i 'sutra, mrčeno juče korisno je odbaciti

Osmotrite kako čine patriote, a kako prišipetlje (iz Dnevnika)

San i bijeda duha (crtica iz Dnevnika)