Društvo
Krsno-vaskrsni put kolaboracije: Kako se koristi bol prošlosti
Sedmog juna 1943. godine u pivskim selima ubijeno je preko 500 civila u nacističkoj operaciji. Crkva Srbije na taj dan istovremeno obilježava i stradanje kolaboracionista, spajajući različite narative o žrtvama i preoblikujući istoriju.
Sedmog juna 1943. godine na području pivskih sela Duba, Miljkovac, Bukovac, Zaborje, Rudinice i Seljani folksdojčeri su ubili više od 500 ljudi, uključujući djecu, žene i starce. Zločin je počinjen u okviru nacističke operacije divizije Princ Eugen, nakon naredbe njemačke komande da se stanovništvo tretira kao komunističko.
Crkva Srbije ovaj datum u svom kalendaru koristi za liturgijsko poravnavanje civilnih žrtava fašističkog masakra i poraženih kolaboracionista, gurajući ih u isti jezik mučeništva. Na sajtu Mitropolije u vijesti o Dolima o ovom masakru nema pomena, dok se na masovnoj grobnici danas proslavljaju "Pivski novomučenici".
Protojerej Predrag Šćepanović je u Dolima rekao da su duše stradalih "dugo čekale da se njihovo ime više ne govori krišom", iako je Crkva Srbije ranije ćutala o zločinima tokom Drugog svjetskog rata. Pet mjeseci nakon masakra, mitropolit Joanikije Lipovac je uputio novogodišnju čestitku vojnicima Vermahta.
Pogrom Pivljana nije prikrivan, a spomen-kompleks u Dolima izgrađen je 1977. godine kao opomena na fašizam. Ipak, Crkva Srbije često preoblikuje smrt nedužnih civila u dokaz nacionalne svetosti, zloupotrebljavajući sjećanje na žrtve za moralno pokriće drugog stradanja.
Na dan pomora Pivljana, Crkva Srbije i njeni politički saveznici odaju pomen mitropolitu Joanikiju Lipovcu i poraženom kolaboracionističkom zbjegu u Sloveniji. U izvještaju se govori o "stradanju Joanikija i njegovih saputnika" i o tome kako "žrtva postradalih nije bila uzaludna". Joanikije je 1941. dočekao talijanske fašiste na Cetinju i upravljao Bogoslovijom na okupiranoj teritoriji.
Protojerej Šćepanović je 2024. godine u Dolima stavio civilne žrtve pod svetosavski i kosovski plašt, a ove godine je u Kamniškoj Bistrici označio put Joanikija i njegovih saputnika kao "krsno-vaskrsni put stradanja i svjedočenja vjere". Tako Crkva Srbije pretvara političku i vojnu kolaboraciju u svjedočanstvo vjere i istorijski poraz u duhovnu pobjedu.
Andrija Mandić, sa pozicije šefa crnogorskog parlamenta, odaje pomen "postradalima" u Kamniškoj Bistrici, šaljući poruke kvazipomirenja: "Ne može se tražiti bratstvo ako se bratu ne prizna bol. I ne može država biti pravedna ako zaboravi svoje stradalne građane, ma kako se oni zvali, kojoj vojsci pripadali, kojom se idejom vodili ili kakvu sudbinu nosili." Ovim se, međutim, prepliću različiti narativi o pripadnosti i ideologiji tokom rata.
Antropološkinja Katherine Verdery naziva ovo "političkim životom mrtvih tijela" – mrtvima se lako disciplinuju živi, što daje simboličku moć onima koji drže pomen na grobnom mjestu. Zato se podižu spomenici, mijenjaju imena ulica i uči nacija čije ime treba izgovarati sa strahopoštovanjem. Liturgija, za razliku od istorije, ne trpi kritička preispitivanja.