Društvo
Kako je međunarodno pravo izgubilo svoj značaj u savremenom svijetu
Međunarodno pravo, nekada temelj globalnog poretka, danas je sve više zanemareno od strane velikih sila koje otvoreno odbacuju njegova pravila i principe.
Od Kosova i Iraka do Ukrajine, Kine i Trampove Amerike, pravila koja su trebalo da obuzdaju moćnike pretvorila su se u jezik licemjerja - a sada nestaje i samo licemjerje.
Nekada su svjetski lideri osjećali obavezu da održavaju privid poštovanja pravila, pravdajući kršenja međunarodnog prava pravnim mišljenjima i pozivajući se na pravo na samoodbranu. Civili su ubijani, ali se izražavalo žaljenje i obećavale istrage, dok su mučenja zatvorenika pravdana kao “pojačane tehnike ispitivanja”.
Danas velike sile sve češće odustaju od glumljenja poštovanja međunarodnog prava. Stiven Miler je sažeo trampistički pogled: svijet “kojim upravlja sila, kojim upravlja moć. To su gvozdeni zakoni svijeta”. Tramp je rekao: “To je jedina stvar koja može da me zaustavi. ... Međunarodno pravo mi nije potrebno.”
Putin je izjavio da “niko nije spreman da igra po pravilima koja je postavio neko daleko odavde”, posebno kada je riječ o ispunjavanju “sudbine” otadžbine. Kineski predsjednik Si Đinping rekao je da ponovno ujedinjenje s Tajvanom “ne može zaustaviti nikakva sila niti bilo ko”. Kinesko Ministarstvo spoljnih poslova odbacilo je odluku Stalnog arbitražnog suda kao “ništa drugo do bezvrijedan komad papira”.
Međunarodno pravo je danas, u svakom praktičnom smislu, mrtvo. Pravne institucije se i dalje koprcaju, ali niko ne očekuje promjene.
Moderno međunarodno pravo vuče korijene od mislilaca poput Huga Grocija i Emera de Vatela, zamišljeno kao pravila koja uređuju rat i suverenitet. Nakon Holokausta i dva svjetska rata, međunarodni pravni poredak dobio je novu hitnost i idealizam kroz Povelju UN, Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima i Ženevske konvencije.
U drugoj polovini 20. vijeka broj oružanih sukoba između država opao je, a Savjet bezbjednosti UN odobravao je mirovne misije i osnivao međunarodne krivične tribunale. Međutim, širenje međunarodnog prava produbilo je unutrašnje protivrječnosti, naročito između suvereniteta i ljudskih prava.
Hladnoratovske sile bile su licemjere: Sovjetski Savez je gušio pobune tvrdeći da oslobađa radničku klasu; SAD su u Vijetnamu tvrdile da brane slobodu. NATO je 1999. intervenisao na Kosovu bez pravnog osnova, a nezavisna komisija ocijenila je intervenciju “nezakonitom, ali legitimnom”.
Priznanje nezavisnosti Kosova 2008. od strane zapadnih sila Putin je nazvao “strašnim presedanom koji će de facto raznijeti čitav sistem međunarodnih odnosa”.
Bušova administracija nakon 11. septembra pravnu neodređenost koristila je kao oružje, tvrdeći da mučenje nije mučenje i da je invazija na Irak u skladu s Poveljom UN. Istovremeno, razvijena je doktrina "odgovornosti za zaštitu" (R2P), koja ponekad opravdava intervenciju u unutrašnje poslove drugih država.
Obamina administracija je prihvatila dio te logike, koristeći R2P za humanitarnu intervenciju u Libiji 2011. Rusija i Kina su tada pokazale uzdržanost, ali su pažljivo pratili razvoj događaja.
- Rusija je anektirala Krim, a Putin je pozvao na "kosovski presedan" kao opravdanje, tvrdeći: “Šta tačno kršimo?”
Do 2022. Putin je koristio zapadno priznanje Kosova da opravda rusko priznanje otcijepljenih republika u Ukrajini, pozivajući se i na humanitarnu intervenciju radi zaštite stanovništva.