Izazovi sertifikacije kolašinskog lisnatog sira zbog uslova na katunima

Kolašinski lisnati sir je prije sedam godina dobio nacionalnu oznaku kvaliteta, što je trebalo da omogući proizvođačima da krenu u proces sertifikacije. Međutim, od 2019. godine do danas, stočari se suočavaju sa brojnim izazovima, pa sertifikacija praktično stoji. Malo je proizvođača koji uspijevaju da ispune stroge uslove tog procesa.

Prema podacima Ministarstva poljoprivrede, sir se 2019. proizvodio na više od 100 gazdinstava u Kolašinu i Mojkovcu, a na tržište se godišnje plasira oko 2.000 tona proizvoda. Zaštita oznakom kvaliteta trebalo je da donese dodatnu vrijednost i veće prihode, kao i bolju valorizaciju kroz razvoj turizma na sjeveru Crne Gore, ali očekivani efekti još nijesu ostvareni.

Sročavanje dokumentacije za prijavu sertifikacije kod kontrolnog tijela "Monteorganica" predstavlja prepreku. Dobijanje sertifikata zahtijeva detaljnu evidenciju o proizvodnji, uključujući vođenje knjige gazdinstva i dnevnog registra sa podacima o muži, temperaturi mlijeka, prostoriji za sirenje, količini proizvedenog i upakovanog sira. Takođe se evidentiraju podaci o ishrani životinja, pri čemu koncentrovana hrana ne smije prelaziti 30% obroka, te o kretanju stoke, izdigama na katune i vakcinaciji.

Za gazdinstva sa više od pet krava obavezna je posebna prostorija za proizvodnju sira sa mokrim čvorom i električnom energijom. To je najveći problem jer većina stočara ljeti boravi sa stokom na katunima, gdje nema struje ni vode, pa nije moguće registrovati objekte prema zakonu. Katuni su na državnoj zemlji, dok objekti moraju biti na privatnoj zemlji.

"S jedne strane, ispaša stoke na planinama ključna je za kvalitet lisnatog sira, a s druge strane boravak na katunima onemogućava nam da ispunimo sve uslove," objašnjavaju stočari. Gradnja objekata na katunima je preskupa, a nedostatak infrastrukture usporava proces sertifikacije. Potrebna je strategija i pomoć Ministarstva poljoprivrede za izgradnju objekata i obezbjeđenje vode i struje na katunima.

Udruženje proizvođača lisnatog sira prepoznaje ove izazove. Broj grla krava je pao sa 1.900 prije pandemije na oko 500. Predsjednik udruženja Ratko Pejić ističe da su izazovi brojni, uključujući "neusklađenost naših zakona i direktiva sa onima iz EU" i hronični nedostatak novca koji koči razvoj poljoprivrede i zaštitu proizvoda.

Pejić navodi da poljoprivrednici vide rješenje u osnivanju razvojne banke ili fondova za lakši pristup novcu, jer trenutno iz EU fondova uspiju povući samo trećinu ponuđenog novca zbog administrativnih barijera i nemogućnosti zaduživanja kod banaka. On izražava bojazan da će se ovi problemi nastaviti i nakon ulaska Crne Gore u EU, što bi moglo smanjiti konkurentnost domaće poljoprivrede.

Proizvodnja kolašinskog lisnatog sira odvija se na području Kolašina i Mojkovca, u 17 mjesnih zajednica. Posebna svojstva sira uslovljena su prirodnim karakteristikama prostora, bogatstvom biljnog svijeta i klimatskim uslovima. Za autentičnost proizvoda važna je receptura i umijeće žena koje su generacijama prenosile znanje o proizvodnji.

Pored kolašinskog lisnatog sira, u Crnoj Gori su zaštićeni i njeguški pršut, pljevaljski sir, crnogorski goveđi pršut, crnogorska stelja, crnogorski pršut i durmitorski skorup.

Važeći propisi omogućavaju zaštitu proizvoda oznakom porijekla, geografskom oznakom ili oznakom garantovano tradicionalnog specijaliteta, a od 2018. godine dostupne su i oznake "Viši kvalitet", "Planinski proizvod" i "Sa moje farme" koje pojednostavljuju proces zaštite i omogućavaju lakši plasman proizvoda.

"S jedne strane, ispaša stoke na planinama ključna je za kvalitet lisnatog sira, a s druge strane boravak na katunima onemogućava nam da ispunimo sve uslove," zaključuju proizvođači.