Iracionalnost i sumanutost u savremenoj politici

Ako je odgovoran samo mentalno zdrav čovjek, onda izraz ludilo u politici treba izbjegavati. Bolje je govoriti o iracionalizovanju politike, o glumljenim i iskrenim sumanutim strategijama moćnih.

Politička sumanutost podrazumijeva akutnu nerealnost praćenu megalomanijom, preuveličavanjem opasnosti i upotrebom straha. To uključuje različite oblike iracionalnog ponašanja političkih vođa kao što su blef, gubljenje smisla za moguće, odsustvo samokontrole, zarobljenost sujetom, narcizam, mesijansko spasiteljsko samoviđenje i opsesija pojačavanja prijetnji neistomišljenicima.

Granice između realizma i sumanutosti su često nejasne jer iracionalnost može biti dio planskog ponašanja vođa. Lideri velikih zemalja imaju rizičnije posljedice takvog ponašanja, dok su lideri manjih država pod pritiskom okruženja koje ograničava njihovu sumanutost.

Primjeri uključuju Trampa, čija sumanutost ima mjeru, i Hitlera, čija je iracionalnost bila ekstremna. Takođe, Putinova politika u Ukrajini može se tumačiti kao iracionalna zbog straha od popuštanja.

Vođe manjih država, poput Vučića, mogu pokazivati sumanutost ukoliko im to odgovara moćnim silama. "Imam svoje medije, ne strepim od izbora," izjavio je Vučić, što pokazuje njegovu samouvjerenost i prkos opoziciji.

Političari često upravljaju nacionalnim strahovima i konstrušu neprijatelje kako bi stekli povjerenje pristalica. Ovo je osnova takmičarskih etnomoralizama u regionu.

Važno je razumjeti da politička iracionalnost nije samo psihološki fenomen, već i profesionalna deformacija poziva koji zahtijeva vjeru u vlastitu misiju. Javno izražavanje samosumnje političara je kontraproduktivno.

Situacije masovnog osjećaja ugroženosti i nestabilnosti pogoduju normalizaciji sumanutih vođa. Političari prepoznaju i raspiruju strahove građana, kanališući mržnju prema neprijateljima. To je jedan od razloga dugotrajne vlasti određenih partija u regionu.