Kultura
Ikonična čudovišta i metapoetički horori iz tridesetih
Universalovi filmovi "Dracula" i "Frankenstein" iz 1931. godine postavili su temelje horor žanra, dok su djela poput "The Black Cat" Edgara G. Ulmera unijela dekadentan senzibilitet i modernističku klaustrofobiju u prikaz užasa.
U filmu "Crna mačka", mračne fatalističke sile su toliko jake da život nije ništa drugo do unaprijed izgubljena šahovska partija.
U jednom od prošlih brojeva Arta govorili smo o metapoetičkim hororima iz tridesetih, fokusirajući se na ostvarenja koja su ponudila varijacije na uspostavljenu žanrovsku osnovu. Sada ćemo, u obrnutoj hronologiji, istaći dva ključna djela koja su utemeljila ikonografsku i narativnu matricu za filmove strave i užasa, na kojima počiva koherentnost i privlačnost cijelog žanra.
Pušteni u bioskope iste 1931. godine, "Dracula" i "Frankenstein" otvorili su prostor za autonomnu izgradnju horor žanra i promovirali Universal kao vodeće produkcijsko okruženje za razvoj horora u njegovoj najranijoj fazi.
Browningov "Dracula" ima specifično mjesto. Iako ne može biti smatran istinskim horor remek-djelom zbog stilske nedosljednosti, film je uticao na žanr jer je vampirska mitologija dobila prilagođeniji ton i komercijalnu usmjerenost. Browningov horor polaže na upečatljivost prizora više nego na dramaturšku napetost.
Whaleova "Frankenstein" je inteligentna parabola o anksioznosti izazvanoj napretkom nauke i tehnologije, fokusirajući se na etičku i antropološku transgresiju čovjekovog pokušaja da preuzme božanske kompetencije. Čudovište je egzistencijalna konkretizacija grijeha naučnika, što se reflektuje u njegovom sukobu sa samim tvorcem i njegovom vjerenicom.
Whale je u "Old Dark House" (1932) primijenio metapoetički pristup, koristeći horor konvencije ne samo za saspens već i za razvoj ironijskih poenti koje karakterišu njegov senzibilitet. Horor se konstruiše i razgrađuje, uz jasno izraženu distancu prema materijalu.
"The Black Cat" (1934) Edgara G. Ulmera unosi dekadentan senzibilitet i precizan osjećaj za užas i korupciju Evrope poslije Prvog svjetskog rata. Scena u kojoj se Poelzig polagano podiže pored komatozne mlade žene snimljena je sa fetišističkom ukrućenošću, simbolizujući nekrofiliju.
Ulmer koristi stilističke strategije ekspresionizma da prikaže raspad Evrope, dok kuća u Bauhaus maniru, izgrađena na mjestu gdje je Poelzig poveo hiljade ljudi u smrt, postaje simbol novog utjelovljenja zla. Sudbina je već konkretizovana u ovom filmu, gdje nema izlaza iz kosmosa obilježenog Tanatosom.