Društvo koje vječno stoji pored rijeke

Populizam nije samo politička tehnika, već je postao sistem za odlaganje stvarnosti. Decenijama živimo u stanju permanentne simboličke mobilizacije, sa sudbinskim temama poput izdaje, istorijske nepravde i nacionalnog opstanka.

Vođe današnjih populističkih i desnih pokreta predstavljaju se kao autentični pobunjenici protiv otuđenih elita, u odbrani demokratije. Međutim, koristeći jezik demokratije i ljudskih prava, oni potkopavaju njene temeljne principe.

Demokratija nije samo volja većine, već se zasniva na institucijama koje ograničavaju samovolju, povjerenju u činjenice, zaštiti manjina, racionalnoj javnoj raspravi i sposobnosti društva da prihvati kompleksnost svijeta.

Populizam pojednostavljuje stvarnost do karikature, zamjenjujući analizu emocijom, politiku identitetom i traženjem neprijatelja. Teorije zavjere su uspješne jer nude jasnoću, krivca i smisao u haotičnoj stvarnosti.

Hana Arent je upozorila da idealni podanik totalitarizma nije fanatik, već običan čovjek koji ne razlikuje činjenicu od fikcije. Kada društvo izgubi oslonac u istini, politika postaje bojno polje emocija, identiteta i propagande.

Problem nije samo u populistima, već i u liberalnim elitama koje su često birokratizovane, otuđene i nesposobne da ponude smisao, sigurnost i pripadnost.

U Srbiji, populizam je sistem za odlaganje stvarnosti. Društvo stalno čeka veliki istorijski događaj koji će sve promijeniti, dok stvarni problemi poput pravne države, obrazovanja, ekonomije, korupcije i demografije ostaju neadresirani.

"Srbija danas podseća na čoveka koji stoji na obali reke i nikako da skoči u vodu. Uvek ima sto razloga za čekanje. Svet, a posebno Evropa, ide dalje, dok mi ostajemo zaglavljeni između straha i fascinacije sopstvenom istorijskom dramom."

Političke podele u ovom kontekstu dobijaju drugačiji karakter. Desni i populistički pokreti poštuju svoju elitu jer ona potvrđuje mit, emociju i kolektivni identitet, dok progresivni i liberalni krugovi prema sopstvenoj eliti gaje stalnu sumnju, što dovodi do fragmentacije i političke slabosti.

Paradoks savremene demokratije je da oni koji vjeruju u kritičko mišljenje često budu politički slabiji od onih koji nude jednostavne mitove i emocionalnu sigurnost.

Ključ rješenja je u obrazovanju koje oblikuje građane sposobne da razlikuju činjenice od manipulacije, argument od propagande, a politiku od mita.

Društvo bez kritičkog mišljenja osuđeno je na emocionalnu mobilizaciju i lažne narative.

Na kraju, postavlja se pitanje: hoće li ljudima zaista biti bolje? Politika može biti patriotska ili moralistička, a društvo istovremeno stagnirati. Napredak dolazi kroz funkcionalne institucije, povjerenje, obrazovanje slobodnih građana i normalan, dostojanstven život.

Najveći izazov za Srbiju je izlazak iz potrebe da bude velika istorijska priča i pretvaranje u uređeno, normalno društvo koje prestaje da stoji pored rijeke.