Kultura
Dejvid Herbert Lorens o slikarstvu: Život slike i njena intuicija
Knjiga "Dejvid Herbert Lorens o slikarstvu" donosi sedam studija o slikarstvu, naglašavajući važnost života, intuicije i tjelesnog dodira u umjetnosti.
Slika mora imati život, a to znači uzbuđenje, zadovoljstvo i zanos vizuelnog otkrića. Bez toga, uzaludni su sav trud, kvantitet i znalački potezi. Majstorija prebiva u rasplamsavanju vatre.
Dejvid Herbert Lorens, poznat kao romanopisac, pjesnik i esejista, manje je poznat kao slikar i teoretičar umjetnosti. Njegova književnost, često cenzurisana zbog eksplicitnih tema, danas je nezaobilazna u modernizmu. Pored književnog stvaralaštva, Lorens je pisao i o slikarstvu, što je sada dostupno i na našem jeziku.
Knjiga "Dejvid Herbert Lorens o slikarstvu" (prir. i prev. Milovan Novaković, Atelje A22, Cetinje 2024) sadrži sedam njegovih studija napisanih između 1914. i 1929. godine. Ovaj izbor otkriva manje poznate aspekte njegovog mišljenja i poziva na dublje razumijevanje umjetnosti.
Lorens je smatrao da je njegovo vrijeme previše svjesno, ali premalo osjeća. Kritikovao je moderne umjetničke teorije koje guše umjetničku maštu i intuiciju. "Teoretiši, teoretiši koliko te volja - ali kad počneš slikati, sklopi svoje teorijske oči i instinktom i intuicijom upri", poručuje on. Za njega, životni žar na slici predstavlja ljepotu i neophodan je za stvaranje žive slike.
Prema Lorensu, društvo je izgubilo intuitivnu svijest jer je osjećanje fizičkog srodstva zamijenjeno idealnim ili društvenim jedinstvom. "Razum je donekle bio veliki šok plodotvornom sopstvu. Sada jedni druge poznajemo isključivo kao idealne ili društvene ili političke entitete, bestjelesne, beskrvne i hladne… Intuitivno smo jedni za druge mrtvi, potpuno smo sleđeni", piše on.
Lorens ističe da samo intuicija može proizvesti umjetnost i istinsko razumijevanje svijeta. Kao primjer navodi slikara Pola Sezana, koji je pokušavao izraziti postojanje materije i tijela kroz intuiciju, ali je mentalni koncept često sputavao njegovu umjetničku slobodu.
U knjizi se obrađuju i tri ključna motiva: ženski i muški princip, vid i dodir. Lorens vidi muško i žensko kao volju za kretanjem i inercijom, koje su u stalnoj polarizaciji i ravnoteži. On analizira djela velikih majstora poput Mikelanđela, Botičelija, Rafaela, Rembranta i drugih, tražeći savršeni sklad duha i tijela.
Posebno naglašava važnost dodira i tjelesnog doživljaja slike: "Svoja vjerovanja ispitujem tijelom, intuicijskom sviješću i kada tamo dobijem odgovor - onda prihvatam". Slika je za njega događaj koji nastaje iz instinkta, intuicije i fizičke akcije.
Lorens je kritičan prema istoriji filozofije i umjetnosti koja je, po njegovom mišljenju, potisnula tijelo u korist duha i uma, što je dovelo do gubitka živosti i autentičnosti u umjetnosti.