Društvo
Dan nezavisnosti i političke igre u Crnoj Gori
Proslava Dana nezavisnosti pokazala je snažnu identifikaciju građana s crnogorskom državom, ali i otkrila nove političke dinamike i taktike velikosrpskih snaga u zemlji.
Proslava Dana nezavisnosti Crne Gore bila je veličanstvena i izazvala je euforiju koja je neke vratila u 2006, a neke u 2021. godinu, pokazujući da je identifikacija s crnogorskom nezavisnošću jaka kod velikog broja građana. Pokazalo se da je zabluda da je crnogorski identitet vještačka tvorevina i da će se urušiti nakon odlaska Mila Đukanovića s vlasti.
Posebnu pažnju privlači činjenica da su dojučerašnji negatori nezavisnosti, poput vojvode Mandića i njegovih pristalica, na Dan nezavisnosti javno slavili, a premijer je bio prikazan kao patriota ogrnut zastavom. Međutim, ta aproprijacija praznika ima drugačiji smisao nego što bi se na prvi pogled moglo pomisliti.
Sličan primjer je reinterpretacija srednjovjekovne Duklje, koja je nekada korišćena kao termin za stigmatizaciju, a danas se promoviše kao najstarija srpska država, što pokazuje revizionističke tendencije.
"Ako ne možeš da ih pobijediš, pridruži im se" – mudro savjetuje autor, ističući da su danas oni koji su nekada negirali nezavisnost ti koji kreiraju njen sadržaj. To potvrđuje i kulturno-umjetnički performans povodom 20 godina obnove nezavisnosti, inspirisan djelom Justina Popovića, koji se suprotstavlja zapadnoevropskim kulturnim trendovima.
Napadi na Nikolu Radunovića i izjave Joanikija II Nedostojnog, kao i pozivi vojvode Mandića na otvaranje srpskog pitanja u Crnoj Gori, pokazuju da je pomirenje i prihvatanje nezavisnosti daleko od stvarnosti.
Trenutna politička situacija obilježena je taktičkim preslagivanjem i borbom za moć, dok opozicija i prozapadni auditorij sabiraju utiske s proslave i razmatraju benefite obnove države. Vladajuća većina nastoji učvrstiti svoju poziciju, dok opozicija gubi svoje programske adute.
Paradoks crnogorskog trenutka je u tome što je za ostvarenje sna o članstvu u EU neophodno da Vlada Spajića opstane, ali da bi Crna Gora zadržala prozapadni karakter, potrebno je da iz Vlade odu zagovornici antievropskih i anticrnogorskih politika, koje predvode vojvoda Mandić i Aleksa Bečić.
Autor zaključuje: "DNP je danas vojvodi Mandiću ono što je 90-ih bio Šešelj Slobodanu Miloševiću – dvorska luda specijalizovana za distrakcije i uveseljavanje građana, na putu do zajedničkog cilja."