Crna Gora između nade i strijepnje

U Crnoj Gori je raskošno svitanje, ali zna da se brzo smrkne. Doživjeli smo veliki prasak 21. maja 2006. godine koji je mogao da obasja crnogorsku budućnost. Rezultat referenduma je otvorio nadu svim građanima. U proteklih dvadeset godina grijali smo se na toj vatri, ali i dimili na vlažnim ćepanicama neprevladane prošlosti. Prvo je DPS sa svojim saveznicima napravio krupne korake za vidljivost suverene Crne Gore na mapi svijeta, ali i namirivao svoje partijske apetite. U drugom dijelu je Srpska pravoslavna crkva uspjela da zadovolji vlastoljublje svojih političkih miljenika, a crnogorstvo u klin zakuje. Snovi o modernoj, sekularnoj, prosperitetnoj i poštenoj građanskoj Crnoj Gori su se raspršili u maglinama realnosti.

Danas se pitamo da li smo od oduševljenja nakon dvadeset godina došli do beznađa i zašto nijesmo, kao stara država, uspjeli da učvrstimo suverenost. Propustili smo mnoge šanse iz sebičnosti i pohlepe. Naša država danas mogla bi se predstaviti kao društvo koje je ispustilo dizgine nacionalnog i socijalnog smjera i prepustilo stihiji da kreira sliku haosa. Doskora društvo jednakosti, gdje je i siromah i imućni jednako držao do svoga dostojanstva, naglo se pretvorilo u kastinsko društvo. Spolja gledano, živi se bolje, niču lijepe kuće, vile sa bazenima, ulice su pune automobila, pristani luksuznih jahti, grade se ceste, moderni hoteli, veliki broj đece se školuje u inostranstvu... Međutim, nemoguće je ne vidjeti i naličje života. Ljudi se skupljaju pored kontejnera, obilaze prodavnice seken-hend robe, buvljake, čekaju duge redove u bolnicama, ostaju dužni račune za struju... To je slika za literaturu različitu od one za statistiku i političku propagandu. Čovjek hoće da ima ponos, sreću, poštovanje, svoju zastavu, svoj jezik, svoju istoriju, svoje uvjerenje da je ravan drugima. Svako želi pravo na svoje parče zemlje i neba, svoju slobodu. To ne treba ostavljati za poslije, za nikad.

U dvadeset godina nosioci vlasti u Crnoj Gori nijesu stvorili obrazovanu elitu sposobnu za upravljanje državnim poslovima, već na funkcije dovodili najčešće bezlične partijske poslušnike, komšije, rođake, poznanike... koji ničim nijesu to zaslužili. Vlast DPS, uvjerena da je spasilačka, pa i vječna, stvarala je mehanizam odanosti i plaćala zasluge često zaobilaženjem zakona. Nekompetentna i nezrela vlast, koja ju je naslijedila, puna je partijskih uhljeba i opskurnih osoba za koje je javnost prvi put čula. Partija koja je uspjela da skine sa sebe hipoteku pokušaja državnog udara prepustila je osvetništvo koalicionoj drugarici, koja je u tom poslu našla rezon postojanja. Previše eksperimenta i rizika za društvo kojemu je potrebna solidnost.

Od niza fenomena koji su se ispoljili u vrijeme tranzicije i zadnjih dvadeset godina posljedice se najbolje vide u nestanku srednje i radničke klase i promjeni društvenog morala. Među one koji se ne daju objasniti alatkama nauke i zdravog razuma spada i nagla religioznost naročito pravoslavnog stanovništva u Crnoj Gori. Ne tako davno sociolozi religije u Jugoslaviji su pisali da je crnogorsko društvo uglavnom ateističko i najmanje sklono praktikovanju vjere i religioznih rituala. Komunističke vlasti su smatrale taj ideološki problem riješenim i nijesu poklanjale pažnju obnavljanju autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve. U to doba je državna vlast imala svoje ljude u vrhu Crkve, a sada Crkva dovodi svoje ljude na vrh države. Devedesetih godina svetosavlje postaje kohezioni faktor postkomunističkog doba. U krilu SPC se duboko njegovao antikomunizam i revizija antifašističke prošlosti što je postalo politička potpora nacionalističke vlasti. Naprasno su izgrađeni grandiozni hramovi, popravljeni manastiri i crkve, širilo monaštvo dijelom i sa zločincima sa ratišta, i sve to uz obilnu pomoć države. U Crnoj Gori se veliki dio kulturnoistorijske baštine knjiži u posjed SPC i obnavljaju slave, krštenja, pričesti, opijela, uvodi bogojavljensko vađenje krsta iz hladne rijeke, i litije, litije, litije… To nas zatucava u svetosavlje kao ideologiju srpstva. Ulazimo u neprijateljstvo sa susjednim narodima i remetimo domaći međunacionalni sklad. Ikone i praporci, što bi rekao Dositej, umjesto škola i prosvjete. Iz toga se izrodio savez vlasti i crkve. Crnogorska vlast je ignorisala autokefalnu CPC, pokazala diletantsku naivnost u pokušaju stvaranja nove pravoslavne crkvene organizacije.

Ne mislim da su Crnogorci narod mimo drugih. Oni su stvorili državu antejski zakovanu za litice Lovćena kao svoju jedinu i zajedničku domovinu sa drugim narodima sa kojima su dijelili sudbinu i teritoriju. Stvorili su specifično čovjekoljublje, žeđ za slobodom, pravdom kao neponovljiv pogled na svijet koji je mogao nastati samo u spletu okolnosti vremena i kamena na kojem su živjeli.

Cvijić je pisao da se Crna Gora „sa društvenog aspekta ponašala kao ostrvo“, slično Korzikancima za koje je Hipolit Ten rekao: „Ovdje sloboda niče od najstarijih vremena žestoka i divlja“. Kad je na Berlinskom kongresu Evropa priznala Crnu Goru za nezavisnu državu, ministar Plamenac je rekao: „Bojim se da će Evropa sada upoznati moje Crnogorce“, plašeći se njihove sirotinje i neprilagođenosti modernom svijetu. Otprilike u isto vrijeme kad je Engels pisao da su crnogorska i hercegovačka plemena divljačke horde, koje žive na pljačkaškoj privredi, nedostojna civilizovane Evrope, o Crnoj Gori su Puškin, Tenison, Mažuranić, Tolstoj, norveški, grčki i češki pisci pjevali kao o zemlji slobodnih ljudi i služi kao nadahnuće porobljenim narodima Evrope. Prošlo je vrijeme Zole, Sartra, Rasela, Marloa, Krleže… pa intelektualce malo ko sluša. Nestala je romantika. O Crnoj Gori čujemo samo činovnički rječnik Brisela o otvaranju i zatvaranju poglavlja, a mi odavde šaljemo poruku da ćemo kao čuvari punih za¬tvora političkih protivnika najbolje pokazati privrženost idealima Evrope. Ne gajim evroskepticizam, ali ni preveliko očekivanje. Ne bih se iznenadio da pred ulazak u Uniju moćni nametnu za Crnu Goru posebna pravila, da bude manje ravnopravna od drugih, jer smo u slučaju referenduma vidjeli njihovu demokratsku principijelnost. No, bilo kako bilo, bolje i tako u Evropu nego da ostanemo u balkanskom lavirintu.

Najnovije vijesti u vašem džepu!

Suverenost i evropski put Crne Gore su najjači integrativni faktor

Zapadni Balkan u geopolitičkom bermudskom trouglu: može li Crna Gora osvijetliti izlaz?