Društvo
Bezakonje u Srbiji: Od Savamale do Novog Sada
Srbija decenijama živi u sistemu u kome se bezakonje ne skriva, već nagrađuje, što je dovelo do gubitka vere u pravnu državu i rastuće društvene apatije.
Od devedesetih do danas, a naročito od događaja u Savamali do protesta u Novom Sadu, Srbija funkcioniše u sistemu u kome se bezakonje ne krije, već nagrađuje. Zato sumnja u loš ishod više nikoga ne iznenađuje — jer je država godinama oblikovala naviku da je najcrnja pretpostavka najčešće i najtačnija.
Pre desetak dana izgoreo je dio jednog tržnog centra u Beogradu. Požar je izbio na spratu objekta koji su nekada služili za samozapošljavanje ljudi koji su ostajali bez posla u socijalističkim gigantima. Istraga traje, a uzrok požara se još ne zna, mada se pretpostavlja da su ga izazvale dotrajale i preopterećene instalacije. Ipak, okupljeni građani i mediji odmah su pomislili da je požar podmetnut, vjerujući da je neko želio da "rasčisti teren" na atraktivnoj lokaciji.
Ovaj slučaj oslikava dublji problem srpskog društva, koje je "baždareno" na zaveru i očekivanje nezakonitosti, gdje je nenormalno postalo normalno, a nezamislivo realnost. Više od tri i po decenije srpsko društvo živi u vanrednom stanju, u kome su kriminalci uzori, bezakonje zakon, a nasilnici u pravu.
Malu pauzu od Miloševićevog ratnog divljanja prekinulo je noćno rušenje u Savamali, praćeno ubistvom, što je označilo početak nove faze uništavanja pravne države. Poslednja decenija je kulminacija tog rasturenog sistema, sa nizom otvorenih nepravdi, samovlašća i ignorisanja zakona.
Od tada, bezakonje se širi kao državna politika, gdje članstvo u vladajućoj stranci donosi aboliciju i odgonjenje, a brojni slučajevi zastarevaju bez istrage ili presude. Profesionalni policajci, tužioci i sudije koji rade svoj posao često bivaju javno progonjeni, dok se u javnosti širi uvjerenje da nadrljaju samo retki koji ne mogu biti zaštićeni.
Ovaj sistem nije nov, već modernizovana verzija devedesetih, u kojoj su eliminisane neke greške prošlosti, ali je zadržan model kakistokratije i negativne selekcije. Državne institucije se urušavaju i koriste za lične ili partijske interese, što vodi do gubitka povjerenja u sistem i društvene apatije.
Promjenu je donio "novosadski bunt", koji je probudio nadu i nemirenje sa zlom, bahatošću i korupcijom, ali su se ubrzo pojavile poteškoće zbog duge apatije i političke neukosti.
Na primjeru požara u tržnom centru vidi se i lekcija o važnosti odgovornog upravljanja i ulaganja u održavanje i sigurnost, što je država godinama zanemarivala. Srbija je birala jeftiniju varijantu ignorisanja problema, a sada, kada su posljedice očigledne, niko ne zna kako da ih riješi.